Postoje neka naselja u gradu koja premalo poznajem jer me put premalo puta odveo između njihovih zgrada. Prostorna orjentacija nije na popisu mojih pluseva, pa se često gubim u paralelnim ulicama grada kojeg mi se čini da imam na dlanu. Jedna od tih ulica kojom nikad u dvadeset i osam godina nisam prošla danas mi se predstavila zahvaljujući R.
Vraćali smo se kući, nas dvoje na nogama i dječak ispod žutog krova na svojim točkićima, i uobičajenim tempom u nekoj priči prolazili smo uobičajenim stazama, probijajući se između zgrada do glavne ceste. A onda je R. naglo zastao i preusmjerio nas kroz neki prolaz, kaže, da nam nešto pokaže. S druge strane prolaza bilo je jezivo, napušteno, zahrđalo i nepokošeno dječje igralište iz horor filmova, a samo par koraka nakon njega, kad sam okrenula glavu ulijevo, ugledala sam prekrasni mural na jednoj od zgrada.
R. je bio sretan jer sam se ja iskreno oduševila. Jelen, jedna od najljepših životinja među nekim od meni najljepših boja, u savršenom skladu s nebom u tom trenutku, za mene zvijezde u očima. Zakoračila sam u neurednu nepokošenost da fotografijom zabilježim taj pogled iz svoje perspektive i, taman što sam uspjela, začula se ona.
Isprva nisam razumjela što govori, sjedila je u društvu još dviju gospođa koje su šutjele, a po govoru tijela rekla bih da je nisu ni pozvale na to predvečernje sijelo u međuzgradskim klupama. Gospođa mi je dovikivala da je to što slikam reklama za alkohol i to “s trideset pet procenata, samo da znate, eto imate dijete, pazite šta mu pokazujete.” Nismo zastali ni u jednom trenutku, ja sam mislila da se uopće ne obraća nama, sve sam gledala u nju pa u mural pa u R. pa u mural, pa iza sebe i oko sebe. “Ma šta priča ona,” napokon sam upitala R., a on je bio čvrsto odlučio da ne pridaje nimalo važnosti cijeloj toj situaciji i koračajući naprijed samo kratko sudjelovao u mom putu prema zaključku.
Ne prođe niti jedan jedini dan da nad svojim postojanjem ne zastanem kao pred muralom jelena i ne upitam se radim li nešto pogrešno. Jesam li zbog nečega imalo loša mama, žena, sestra, prijateljica. I uvijek nađem nešto što znam da bi moglo biti bolje. Zato, na neki način, upravo zato što znam da ponekad postupam pogrešno, postupam ispravno.
Postoje ulice grada u kojem mi se čini da svaki kvadrat znam koje nikada nisam posjetila, a kako li je tek širok svijet i koliko je murala koje nisam vidjela! Toliko, koliko je moje iskustvo još nepopunjeno, toliko je upravo ispunjeno.
A neki su od nas vidjeli ovo umjetničko djelo, sjeli prekoputa igrališta iz horor filmova koje nikad neće htjeti urediti, i vidjeli reklamu za alkoholno piće. Vidjeli zavjere, prevare, sva zla i naopakosti od pakosti. Plava im je odvratna, zelena je kričava. Jelen je rogat i ništa više i oni su, što se njih tiče, vidjeli sve. Njihovo je iskustvo potpuno i u toj potpunosti potpuno prazno. Gorko, rekla bih kao čisti jeger, ali nisam sto posto sigurna je li teta baš na tog rogatog jelena mislila kad me, dok sam u zanosu od ljepote slikala umjetničko djelo kako se stopilo s nebom, upozoravala na postotke moje pažnje u odgoju dječaka koji joj se smijao ispod žutog krova na točkićima.
Postoje ljudi koji misle da su vidjeli sve i oni koji znaju da su tek proćurili u svijet kroz ključanicu. Ovi prvi ni do vrata došli nisu, a drugima je ključanica šira i blještavija za još stotine svjetova.
Jedni slijepi i nepomični kao jelen kad gleda u farove auta, drugi slobodni kao isti rogati ljepotan u divljini.
Add comment
Comments