Nakon dva mjeseca danas sam se spremila i otišla na posao. Samo sat vremena, podijeliti diplome za period koji je trajao dok nam sve nije stalo. Njegovo mahanje dok sam s laptopom na ramenu izazila iz stana, namještanje retrovizora u autu, provlačenje kroz usku jednosmjernu ulicu i parkiranje ispod krošnji. Sve je bilo isto.Učionica je bila sama i tiha. Ove godine nisam imala privilegiju držati sate dok su zrake sunca odmarale na stolu. Kiša je prestala, kapljice su se sušile na buri, oni su jedno po jedno dolazili i preuzimali komadiće papira sa svojim imenima.Prisilni produženi raspust u najčudnijim okolnostima na sve nas ostavio je traga. Učionice su se preselile na mnoga druga mjesta. Oni su svi uspjeli narasti i promijeniti se u ova dva mjeseca dovoljno da se unaprijed šokiram onime što će me dočekati najesen.Ključ je malo zapeo u bravi, stolica je zaškripala po pločicama, ugasila sam svjetla na donje prekidače i potegla vrata još jednom, za svaki slučaj.Sve je bilo isto i sve je bilo drukčije. Mojim sam najdražim klincima rekla da se vidimo najesen, isključujući potpuno svaku pomisao da nas u tome opet nešto može spriječiti.

Najčudnije slike znale su se redati isključivo u popodnevnom spavanju. Dnevno svjetlo, pozadinska buka, šta li je već to što noću ne igra u toj predstavi, ali nešto ima, pa su popodnevna spavanja najčešće tegobna. Budila sam se iz njih gora i umornija nego kad sam legla, najčešće potpuno izbezumljena viđenim snovima. Sjedali su teže od jakog pića na štesrce.Sjećam se, jednom smo roštiljali na balkonu iznajmljenog stana za prvi maj. Nismo morali, bilo nam fora, stan je bio velik i balkon je bio ogroman. Bilo je vruće, a nas se skupilo, onako uobičajeno prvomajski, neki prave salatu, neki slažu piće, neki roštiljaju na balkonu i režu lepinje i kruh. Kako smo tada sebi bili kul, i baš se sjećam da su svirali Peppersi i da nam je bilo fenomenalno, iako vjerojatno nije padao petak i ništa nismo mogli spojiti.Prvi maj bio je uvijek praznik kad smo se igrali odraslih. Čak i u najmlađim izletima, ono kad ideš na Bunu s razredom, odjednom sad svi znaju narezati svako povrće savršeno točno da se složi u salatu. Odjednom svi znaju paliti vatru i koliko jaka treba biti za roštilj. Odjednom svi vode računa o sredstvima protiv komaraca i nošenju šešira da nam sunce ne udari u glavu. A jutros nas majka tjerala da sobu pospremimo.Danas je prvi maj i trebali smo biti na nekom izletu uz vodu, negdje gdje nema zmija, da sjediš i igraš se s kamenčićima ili pržinom, a mi da te slikamo i dajemo ti komadić ćevapa. Tako je ove godine, sve nekako drukčije, ne pamtim ni kad je kiša zadnji put padala na prvi maj, ali danas je bome padala. I protrčkarao si malo po osmijesima preko videopoziva. Danas smo možda mogli i negdje otputovati, spojiti ovaj dan s vikendom i pokazati ti neki novi grad. Ograničen je broj ovih praznika koje ćeš htjeti provoditi s nama, prije nego trepnem, ti i Miho ćete se praviti da ste veliki i da znate upaliti vatru, a neke tamo klinke će kofol praviti salatu i hihotati se dok ih ne gledate.Nije bilo roštilja ni na balkonu, onaj stari stan iznajmljen je nekom drugom, a na našem balkonu to jednostavno nema smisla. Ipak, bio je prvi maj i zalogaj gulaša, i spavali smo popodne, uz kišu, skoro tri sata.I danas, eto, nije bilo nikakvih tegobnih slika. Bio je samo mir, odmor, bez pozadinske buke, bez umora od snova. Sjelo je onako najbolje, kao piva poslije ćevapa.

Nekim danima dovoljno se sjetiti prizora u kojem on odlazi na livadu iznad kuće po košarkašku loptu koja mu je otišla iznad koša i vraća se u poderanim okolokućnim tenama i trenerci koja me nervira i donosi mali svežanj poljskog cvijeća, posložen po bojama koje ne raspoznaje, s tim jednim makom koji se ističe i kojeg stvarno dugo nisam vidjela, i pruža mi dok ja sjedim na betonu s manjom verzijom njegovog osmijeha.Ili nečega na bilo koji način slično tomu.

Nakon #izdobritće izazova, doslovno dan nakon, ukinuli su zabranu kretanja između županija, a danas je zadnji dan #PokupiMrvice izazova i mi smo nakon previše vremena napokon sjeli u auto i otišli put mora. Gledajući unaprijed, osjećam da se klupko raspetljava, svi smo i dalje dobro pod plikovima što smo se opržili na planiranja pa nekako uskačemo iz danas u sutra.Više nisam nego jesam spakirala. Od uzbuđenja i nestrpljivosti nisam koncentraciju mogla zadržati ni sekunde. Na cesti sam stalno imala osjećaj da smo negdje drugdje. A kad smo izašli iz tunela i kad sam ugledala more, kao dijete sam se radovala.Sad kad se polako vraćamo u normalu, stalno sam vani, kuća mi je opet po starom razbacana, kuhanje se svelo na samo ručak, a i to kad i ako stignem. Sretna sam što sam ispoštovala i svoj drugi izazov, oba su mi donijela gomilu predivnih stvari. Želim se izazivati još, ali sam realna i znam da pisanje svakog dana više neće biti moguće.Zato će sljedeći izazov biti pisati jednom tjedno, i to nedjeljom, i trajat će do daljnjega. Moje misli u tekstovima, da ne zahrđa pero, a da ne bude usiljeno.Hvala vam što čitate, ne zaboravite na sve mrvice lijepoga u svakom svom danu, jer one pomažu da i najteže izdobri.Makarska je danas kao djevojče što je prespavalo dejt. Ljeto došlo po nju spremno i sriktano, a ona raščupana, nenašminkana, u staroj pidžami, još topla od sna.I, kao i djevojče, takva jednako prelijepa.

Danas te nigdje nisam vidjela.Nisi bio u buri što je sipala pijesak u oči kao mađioničar kad ne želi otkriti tajnu trika.Nisi bio u papirima koje sam uzaludno vadila i besmislu birokracije.Nisi bio u člancima o putnim ispravama i apsurdu ove naše zemlje.Nisam te mogla pronaći u teškim riječima ni paradoksalno siromašnim ljudskim svjetonazorima.Nisi se skrivao ni ispod maski, što ovih kirurških, što vječito naški karnevalskim.Nisam te mogla pronaći ni u šablonskom čitanju tvoga imena s papira, ni u tužnim vijestima o preranim smrtima.Danas te nigdje nisam vidjela, a danas je nedostajanje tebe postalo punoljetno. Pamtim ti glas i bijelu kosu, ali pamtim i onu crnu, prije bolesti. Mislim da bi toliko stvari danas bilo drukčije, ali znam da bih te sigurno isto vidjela, onakvog kakvog si nam se prikazivao, jer duboko je išao tvoj duh i svaki dan toga postajem svjesna. Vidjela bih te kroz njega, u nekom tvom novom ciganluku, a što je najbitnije od svega, vidio bi te i on.Prvu svoju priču napisala sam tebi i o tebi. Iskreno, nemam pojma gdje je ona sad. Samo znam kako se zvala, jednako kao pjesmica kojom si nas dozivao na povratku iz prodavnice i dijelio nam sadržaj bijele granapske vrećice.Danas te nigdje nisam vidjela, ali jučer si bio posvuda. A posebno i najjasnije vidjela sam te u njegovom beskrajnom cirlikanju, cičanju i iskrenom smijehu iz dubine sebe, ma činilo mi se iz pete, kad je njegova baka, a tvoje dijete, zapjevala tvoju pjesmicu.Zato znam da te danas možda nisam ni trebala vidjeti, jer danas je punoljetno tek nedostajanje tebe. Danas je godišnjica samo tvoje smrti.A jučer, dok je on prelazio prag tvoje kuće isto onako kako sam ga prelazila ja, jeo iz zdjele iz koje sam uz tebe jela ja, koračao po balkonu po kojem smo koračali skupa, i osjetio radost koje si bio utjelovljenje, jučer je zapravo bila neka posebna godišnjica tebe. Slavlje toga što te i dalje ima, u tvojoj djeci, u njihovoj djeci, u njihovoj djeci.Sjetim te se na svakoj školici života. A takve prelazim, dedo, svaki Božji dan.

Onako starinski, na štoku od vrata tvoje sobe, tvoj je tata zabilježio kemijskom tvoju visinu. Skužili smo kako se protežeš iz bebe u dječaka po magnetima na frižideru, zapravo. Postavili smo ti Makarsku taman izvan dosega i čekali kad ćeš je skinuti ručicama. Prošlo je jedva desetak dana i dosadilo ti je igrati se s vratima frižidera, jer sad se moraš sagnuti da ih zatvoriš, a Makarsku si već osvojio.Onako starinski, na štoku od vrata tvoje sobe, tvoj je tata zabilježio kemijskom tvoju visinu. Malo se razmazala tinta, nije baš do kraja promislio, kaže, došlo mu je samo, u trenutku, da to napravi. Trudim se da ne mislim svaki dan o tome tko ćeš biti kad narasteš. Bojim se promaknut će mi sve ovo što jesi dok rasteš. A puno si, maleni, toliko puno toga.Razmazana tinta tako je snažno plava i ne propusti priliku da mi zapne u pogled svaki put kad krenem prema tvojoj sobi. Gledam je sad, gledam koliko je daleko od praga, i ne mogu te zamisliti da si stvarno toliki, zapravo sad još malo i viši. Osvajaš osmijehe, da je samo malo drukčije, obećajem ti da bi osvajao i gradove uživo, a ne samo na magnetima, pa bismo bilježili kemijskama tvoje otiske svuda po svijetu.Onako starinski, zastala sam večeras ispred ove oznake koju je tvoj tata kemijskom nacrtao na vratima tvoje sobe.I samo sam malo, onako starinski, pomislila da je predivno biti tvoj suputnik ka stropovima do kojih ćeš dosegnuti.

Da mogu, zapisala bih između nekih koricas naslovom Ne zaboravijedno sakriveno proljeće, što se sakrilo da se ljudi nađu,zvuk pucketanja gramofonske ploče, smanjene toliko da čujem kako šumi njezine zvuke,igračke pospremljene u kutiju i san kao runda na račun kuće,dvije vaze cvijeća, ubranog tik pred kišu,jedan vadičep rasut u boci crnog vina,škljocanje drugog kao uvertira za operu kojom nektar bogova seli u čašu,prigušenu svjetlost da miluje umorne oči,miris pokošene trave i mokre kose,otvoren prozor i bose noge,prste isprepletene u trenutku koji sam nekad sanjala da bude mi život.Jer prečesto zaboravimda neki su dani morali u beznađeili u bezdanjeda bi noći bile ono po čemu se pamte.

“Budi dobra, mama, nemoj ustajati,” rekao mi je čiko koji čuva vlakić Ćiru kad sam ga upitala možemo li Z. i ja zajedno. Vidjela sam da se vlakić vratio u grad i odmah sam poželjela odvesti ga tamo. Iako znam da je premalen i da se možda neće sjećati te svoje vožnje, nekako sam sebično htjela da se ona dogodi u ovom periodu kad upija stvari brzo, odmah danas, kad se vlakić opet vratio u grad.Od lunaparka volim jedino one životne. Od vrtuljaka one emocionalne, vlakovi smrti neće me dočekati u svojim krilima nikada. Adrenalin je moj najdraži stranac i ne volim ga sretati niti mu se približavati. Druga kutija gena iz koje je nastao Z. sušta je suprotnost i čisto me zanima kako će se to ispreplesti. Htjela sam da odmah proba vlakić, malo zbog toga, malo zbog nekih drugih razloga.Dugo mi nije bilo jasno što točno djeca vide u vlakiću Ćiri. Ta ide ukrug, ima jedan tunelić i to je to. A vječito je pun, u njemu se djeca cirliču, mašu mamama i tatama koji ih snimaju, upoznaju nove prijatelje. Vlakić Ćiro gradska je špica za malu raju svakog ljeta.Z. je najviše uživao u tuneliću kad mu je vjetar razbarušivao kosu. Cirlikao se u svakom krugu. Toliko se nadam da će mu ovo ostati kao jedno od prvih čistih sjećanja iz djetinjstva. Neke stvari trebaju pompozni kič da bi na sebe kratkoročno privukle pažnju. A neke samo trebaju iskrenu i čistu energiju i dovoljan je kratki krug tračnica i jedan tunelić.Kažu da mala raja osjeti ono iskonsko, na što smo mi odrasli naslagali previše života da bi do nas dopiralo. Oni prepoznaju zločestoću, ali i dobrotu puno brže nego mi. I ne radi im se toliko o adrenalinu i strahu, koliko o tome da ostaju tamo gdje im je lijepo.A s vlakićem Ćirom im je lijepo. Jer je vlakić Ćiro napravljen samo i jedino zbog njihovih cirlika, mahanja ručicama i upoznavanja s novim prijateljima.Zato se on ni ne zove vlakić Ćiro, nego Vlakić Ćiro i mala raja. U tome je potpuno i suštinski njihova predivna priča.

Upala je sasvim slučajno moja košulja sa šljokicama u mašinu za veš s našim šarenim rubljem. Otvaranje vrata mašine jutros je izgledalo kao da se jednorog ispovraćao, da stvar bude zilijun puta gora, po većinom njegovim majicama. Shvatili smo oboje ubrzo što se dogodilo, a on je samo napustio mjesto mog zločina iz nehaja i rekao da će poludjeti ostane li mu ijedna šljokica na rukama. Nije još vidio u kakvom su mu kritičnom stanju majice.Jednom sam u neke svatove obukla sličnu haljinu s koje su otpadale šljokice i sic suvozačevog sjedišta bio je sjajuckavi trn u njegovom oku. Bila sam tada trudna i prvi sam put izašla na neki događaj nakon mjesec dana strogog mirovanja pa nije roncao puno, samo mi opet ponovio koliko on stvarno, ali stvarno, mrzi šljokice. Mjesecima smo pronalazili njihove tragove po autu.Meni je u principu svejedno i trudim se da ih ne kupujem. Ne šminkam se odavno šljokičavim sjenilima i sjajilima koja se mogu preseliti na njegovu bradu. Ali tu i tamo dogodi se haljina ili košulja koja se baš gadno jednorogasto ispovraća (da ne kažem onu ružniju riječ) oko sebe. I znam tada da sam kriva i da mi je sto puta ponovio koliko to mrzi, ali nema povratka. Samo šljokice posvuda.Toliko se govori o muškim čarapama pored kreveta i ostavljenim dignutim daskama wc školjki. Ponekad stvarno osjetim da im trebamo dati zeru oduška. Dok sam danas sa sebe ljepljivom trakom skidala šljokičavu kišu ostavljenu nakon prostiranja rublja i plakala na pomisao spašavanja sjajuckavih muških majica ispred sebe, razmišljala sam o tome.Čarape se pokupe, daska se spusti, šljokice ostaju mjesecima u porama auta, ormara i kuće. A on ih ne podnosi. Svaki put kad me izludi neka njegova navika, sjetit ću se toga, jer, ma koliko tvrdoglavo uporna bila, ma koliko voljela biti u pravu, čak ni ja za šljokice zapravo ne mogu pronaći opravdanje.Voljela bih da nikad ne zaboravim da i ja pravim sranja (sad moram ovu ružniju), nema veze što su kao ona od jednoroga.Zapravo je još gore, znat će svi koji su ikada pokušavali ukloniti neželjene šljokice.

Naravno da ćemo imati trpezarijski stol, nema veze što nam on u trpezariju stane samo tako da ga pribijemo uza zid. Meni je taj stol simbol kuće, zajedničkog ručka, topline nedjelje i dugih razgovora. Žila kucavica svakog doma.Brzi život natjerao nas je da češće jedemo u dnevnom ili čak na otoku, nego za ovim stolom. Tek za blagdane i neku važniju prigodu serviram ručak ovdje. Tako se zna da je dan poseban.Ipak, ovaj stol moje je ogledalo godišnjeg doba u kojem jesmo. Ogledalo mojih misli. Na drugom mjestu favorita je ono kad ga za Božić nadžidžam svime i svačime, a na prvom, naravno, ove boje cvijeća i voća koje zasjednu na tron s početkom proljeća. I tako je dobio još veće značenje, još jaču ulogu i važniji smisao postojanja.Brz život natjerao nas je na mnoge preinake raznih verzija trpezarijskih stolova. Ipak, i dan danas, kad se skupimo iz Zagreba, Njemačke, iz predgrađa i grada, moja je najdraža aktivnost servirati hranu na naš trpezarijski stol.I ne bih nikad mijenjala to mimoilaženje i sudaranje rukama po mezu, kiflicu ili kolač za širinu prolaza od dnevnog do balkona.Neke stvari same od sebe imaju golemo značenje, a nekima ga jednostavno slažeš dan za danom, godinu za godinom.Ponekad mislim da lakše preboljevam ljude nego prostor. Zato, ako ikad budem morala preboljeti ovaj stan, ponijet ću trpezarijski stol iz njega, kao što sam ga ovamo ponijela sa Đikovine. Ne nogarama i plohom, nego značenjem. Značenjem žile kucavice svakog doma.

Možda ti od ovog proljeća ostanu samo popodnevna spavanja dok kiša prska krošnje prolistalog drveća, od istraživanja staze, travnjaka, pijeska i kamena tvrdokorno prljave hlačice, prva poderana koljena uz nimalo plača, jer tko za to ima vremena? Možda ti ostane samo okus prvih jagoda i zvuk listova starih trešanja na Đikovini i na Paoči dok sam sebi bereš plodove koje jedeš. Možda ti od ovog proljeća ostanu samo naši glasovi dok ti ujutro ulazimo u sobu da ti obraze vrele od sna izljubimo i izgnječimo.A možda ti ostane neko sasvim novo značenje riječi “samo”. Jer ništa od toga što će ti ostati nije “samo”. Jer i tako i tako, sve bi ti to ovog proljeća ionako imao. Jer ćeš, zato što će ti sve to od ovog proljeća ostati, znati da si jedan veoma bogat dječak.

Željela sam cijeli #izdobritće izazov imati u nekoj bilježnici, za svaki slučaj, i fotografije i riječi. Imam ja tu neku misao u glavi, da će jednog dana pasti sateliti i da će se sve što je online jednostavno izgubiti. Zato sam valjda jedna od rijetkih koja često tekstove piše rukom, u bilježnice, i evo odnedavno jedna od onih koja fotografije redovno izrađuje.Kad sam složila kutiju s polaroidnim fotografijama izazova, ponijelo me i napravila sam još četiri albuma fotografija. Tog dana kad su mi stigli na adresu, baka i mama bile su kod mene na kavi i pregledavale smo albume, prosljeđujući ih kao na traci. Pamtit ću taj prizor po sceni kada baki pokazujem sliku na kojoj smo nas troje i naši kumovi na kumčetovom rođendanu, i ja joj objašnjavam tko je tko, a ona kaže - Aha, aha, a koja je ovo? i pokaže na mene  Classic baka!Uz fotografije ne vežem samo uspomene zabilježenih trenutaka, nego i svakog ponovnog gledanja. Meni je to kao vremeplov koji sa svakim putovanjem dodaje još jedan detalj i što ih više listaš to više detalja skupljaš pa s godinama imaš ogrlicu punu perli nanizanih od slojevitih uspomena. Obožavam naš album s vjenčanja, naš album iz Azije, album studentskih izlazaka i uspomena, pa čak i bakine stare crno bijele albume.Uvaliti se u ladicu s albumima kao djetetu bila mi je jedna od najdražih aktivnosti. I sad znam redoslijed fotografija s ljetovanja u Makarskoj, s onom uvodnom gdje je Barbi u bodiću i ogromnom šeširu i cucom na vezici do pupka uz ogradu s pogledom na more.Jedva čekam da Z. razumije dovoljno da mu prepričam svaki trenutak s ovih fotografija. I da ima sve ovo u naslijeđe, ako padnu sateliti, za svaki slučaj.