Ogledalo duše

photo credit: Marin Margeta

Rijetko imam naviku spuštati se skroz južno Jadranskom magistralom. Zapravo nemam tu naviku nikako i za Kupare čujem prvi put dok moja sestra predlaže plažu na kojoj bismo mogli provesti nedjelju nakon svatova u Konavlima. Izgovaram ih "Kapari" i to izaziva smijeh za stolom na svadbi gdje smo smješteni pored nekog bračnog para koji živi baš ondje. Odgovaraju nas od odlaska na kupanje onamo i predlažu Srebreno, ali moja sestra pravi onaj polovični kolut očima i isprekidani odmah rukom i mi se razumijemo bez riječi.

"U svojoj novoj knjizi, autorica Jelena Rozić kombinira tri lika: ženu, suprugu i majku. Sve tri ujedinjene su u njoj samoj, raspoređene u koliko-toliko jednakom omjeru. Njene su tri velike ljubavi dijete, suprug i grad u kojem živi. Mostar je više od pozornice u njenom imaginariju: to je živo tkivo koje se sastoji od velikih i malih životnih priča koje se presjecaju stvarajući zajednički narativ. Tako bi u mali kiosk u kojem se dešava jedna od priča mogla stati čitava jedna nova knjiga o međuljudskim odnosima. Svako poglavlje nazvano je po jednoj točki u gradu koja funkcionira kao orijentir svakodnevnog života glavne junakinje. To je naselje Centar 2, skupina socijalističkih blokova izgrađenih na dijelu koji je tada još uvijek do određene mjere bio rub grada, a sada se proširio. Odnos sa mužem detaljno je opisala u prethodnim knjigama (Jesi tu?, 2016) te sve izazove koje sa sobom nosi veza na daljinu, bilo da su emotivne ili praktične prirode. Njen autorski glas je prepoznatljiv po svojoj dopadljivoj mekoći u kojoj nema ničeg ljepljivog niti vulgarnog. Tajna je u tome da se u tijelu odrasle žene sačuvao duh male, znatiželjne djevojčice o kakvoj u knjizi piše, a to je tajna vječne mladosti. Unatoč tome što je na potrazi za tim čarobnim štapićem koji sa tijela skida tragove vremena kozmetička industrija izgradila svoju moć, tajna se skriva među koricama ove knjige: vrijeme nije kategorija kože nego srca i borbe za ono što u njemu čuvamo.

Mostar. Zagreb. Makarska. Pariz. Bangkok. Siem Reap. Singapur. Hong Kong. Koh Lanta. Koh Samui. Barcelona. Krakow. Thessaloniki. Lisabon. London. Dublin. Istanbul. Milano. Madrid. U svim tim gradovima dijelili smo jastuke. Nekad je to moralo biti na krevetu za jedno, nekad na razvučenom i rasklimanom trosjedu, a nekad smo na krevetu između sebe mogli složiti utvrde od jastuka. Pored svega posebnoga što spavanje udvoje nosi, najviše mi je uvijek bilo fascinantno onih nekoliko trenutaka kad okrenuti licem jedno prema drugome iz nas izlaze tihe, a velike riječi.   Sestra mi je bila na godišnjem nedavno. Iz mog je stana uzela nekoliko kupaćih kostima i jednu knjigu - “Jesi tu?” Rekla mi je da je želi ponovno pročitati. Od njezinog je izlaska prošlo mnogo godina, a od onoga o čemu sam u njoj pisala još mnogo više. Trenutno mi svako slovo između tih korica izgleda kao prošli život, a opet toliko sam i dalje puna svakog tog trenutka, da mi se na trenutke čini da takav život nikad nije završio.   Tu knjigu o nama napisala sam ja, ali R. je bio urednik. Specifična su to slova unutra, imala sam dvadeset i tri godine kad sam je napisala. “Golemo je to,” kaže mi sestra, “sad je doživljavam potpuno drukčije, možda zato što sam starija od tebe u tom trenutku.” Pitam se kako bih je ja doživjela da je sad krenem čitati od prve do zadnje stranice. Gledam u njezine korice i bojim se da će mi se učiniti dječijima. To se ne događa. Ni ja si ne izgledam neozbiljno na fotografiji na poleđini. Otvaram nasumično jednu od stranica. Slova me omamljuju kao prejako piće. Riječi me iznutra obuzimaju kao neka opasna magija. Ne izdržavam ni stranicu do kraja, naviru mi emocije kao vodeni tsunami, vatrena stihija i uragan sve odjednom. Vrtlog od same sebe uvlači me u samu sebe i naša šaputanja na jastuku, iz svih tih gradova između dvije tanke korice. R. je bio urednik i čudim se da još i više iz tih korica nije izletjelo iz njih natrag u moje privatne ladice.   Od svih tekstova koje sam ikad napisala o nama, samo jedan nije bio objavljen. Taj tekst stajao je u rukopisu u bilježnici koju će Z. nekad dobiti u naslijeđe. Sada čini prve ispisane stranice "Šetnje". A i sve ostalo veoma je transparentno izloženo kroz moje riječi. Ja vrlo često bilježim i dijelim komadiće naše ljubavi.   I radim to zato što se moje tijelo, moja glava i moje srce svi zajedno kao neki konzilij moga postojanja boje da silnu oluju svega što postoji između nas dvoje neće moći zadržati. Da će nešto iscuriti kroz prste kao suhi pijesak. Da će nešto izletjeti iz korica u zaborav kao nakon prejakog pića. Da će magija pretjerati i uspavati moje sjećanje zauvijek i ja više neću imati sve to što me životno grije da me hladnu zagrije.   Na razvučenom kauču, dok Z. spava dva koraka od nas, okrenuli smo se licem jedno prema drugome. Ja sam pričala mnogo, šaputala na jastuku, često ne znajući prati li početak rečenice koja predugo traje. On je, kao i obično, slušao. Gledala sam ga u oči, a onda je šapnuo jednu rečenicu koja je zagrlila sve moje strahove, tuge i panike i pospremila ih natrag u ladice.  

Svi su nas uvijek pripremali i upozoravali na to kako moramo čuvati sebe, ne dati na sebe, izboriti se za svoje. Uvijek su nas podsjećali, kao djecu, kako oprezno moramo birati prijatelje i još opreznije one s kojima ćemo se ljubiti. Govore nam da se ne smijemo ljubiti u javnosti, nije lijepo ni pristojno, da se ni slučajno ne svucamo po autima u zabačenim dijelovima grada gdje se stakla magle brže i kamo ne dopiru ni duga svjetla. Uvijek nam tako govore, pazi se, čuvaj se, misli na to šta će se o tebi pričati, bori se za sebe, za svoje. Uporno, snažno i tvrdoglavo.

Sve mi to nosimo iz kuće. Sve. Način na koji se ponašamo u trgovini, način na koji gradimo odnose s prijateljima, pa čak i način na koji biramo poslove. Ovako ili onako, sve ponesmo iz ona četiri zida gdje su nas uspavljivali metodama nigdje zapisanim i kasnije tjerali da spavamo kad smo noći provodili uz glazbu i kuckanje po tipkovnicama. I vidi se to, vidimo i mi, većinom nam ne smeta, što svaka naša kretnja odražava nešto što smo vidjeli kod kuće. Najviše se, zapravo, vidi kada iz te kuće odselimo i krenemo voljeti nekoga u svoja četiri zida. Tada se sve ono (ne)naučeno istovari skupa s našim koferima ispred vrata novih ormara. Kao teret koji poneseš u miraz.

Budim se u mrklom mraku. Gledam kroz prozor, zora nije ni provirila kroz zavjese. Gledam na sat, on pokazuje 7.23. Gledam oko sebe, u sobi sam u španjolskom gradiću, njih dvojica su tu, sve je kako treba biti, samo nema dana. Gledam u R., još spava. Opet gledam kroz prozor, svitanja nema. Tek poneki spori hod po cestama zabundan duboko u jaknu vidi se na trotoaru, ulične svjetiljke rade, taksisti gmižu po ulici, nebo izgleda posve ponoćno smireno.

Ispod haljine kratkih rukava rukom povlačim potkošulju prema dolje. Travanj svira zadnje pjesme na bisu i sunce je kao reflektor, u ovim krajevima ne treba puno da se zima preobrazi u ljeto. Ovaj kraj proljećem se diči, a proljeća, u suštini, niti nema. U ovom se kraju iz čizama preobuva u sandale i s bosim nogama nema problema. Samo potkošulja ostaje na tom aprilskom ćelopečiću, ona se ne skida iz poštovanja - prema zimi, prema baki koja te je tako učila, prema ovom kraju što kamenom utaba navike u čovjeka.

Mirana je objavila na fejsu naslovnicu Velverina i tekst u kojem je napisala da je napokon izašao. Potrefilo se to u specifičan momenat u mom (spisateljskom) životu i bilo mi je drago zbog toga što je ta knjiga ugledala svjetlo dana otprilike nekako u isto vrijeme kada će i moja “Šetnja” izaći. Komentirala sam joj da se još sjećam kad sam čitala neka poglavlja u povojima na početku nastajanja Velverina, poslije sam pratila šta se sve s knjigom i s Miranom događa preko društvenih mreža. Upratila sam da je Velverin dospio do finala na jednom književnom natječaju, a da je Mirana dospjela do Irske, poslije i do Nizozemske. Kad sam vidjela da je odlučila knjigu objaviti, mnogo godina nakon što ju je napisala, jedva sam čekala dograbiti je.

“Moja Jela, ili sve ili ništa”, čula sam kako trenerica govori dok joj između ponavljanja vježbi pričam kako mi je izgledao prehrambeni plan od dana prije. Šipka s tegovima mi je na ramenima, radim čučanj, i smijem se na taj njezin komentar jer je točan. Ne poznajemo se nas dvije dugo, ali poznajemo se dobro, rekla bih, zanimljivo mi je koliko je teretana u naše doba postala nekakva svojevrsna ispovjedaonica gdje ranjivi dolazimo spremni fizičkim naporom izbaciti sve ono što nas tišti. Umjesto vode iz očiju teče voda iz svih pora tijela, mokre nam budu majice i kose i osjećamo se lakše. A možda je i to samo moj subjektivni dojam s ovom teretanom koja opravdava svoje ime, "Good Feeling Gym", to doista jest mjesto gdje se ja osjećam baš dobro u ovom svom tištećem tijelu. Rekla mi je trenerica na prvom treningu na koji sam došla nakon godinu dana pauze zbog mogućih poludijagnoza koje su se ispostavile netočnima da sam nabrijana, da usporim. “Ljuta sam, Lido”, odgovorila sam joj i sljedeća tri dana na kauč sjedala kao da sam poluga, a ne žena. “Mislim, stvarno, ne treba se ni s treningom pretjerivati”, otračala mi je poslije mama kako je mene njoj otračao moj sin jer joj se žalio kako jaučem po kući od tog nekakvog treninga sad imam upalu mišića. Meni je to bilo drago i smiješno iz nekoliko perspektiva. Prva je ta što sam egoistično ponosna na to da mu se neke moje rečenice urežu u glavu, naprimjer kad mu govorim da se s hranom ili ekranima ne smije pretjerivati. Druga je ta što me on trača mojoj mami, što imaju takav odnos jer to meni nikad nije rekao, šutio je kad sam jaukala, a njoj se na neki način ispuhao što sam mu naporna. Njoj se požalio, to je bio njihov thing, nešto što oni rade, malo su me ohakali i njemu je bilo lakše što se ispuhao o tome što ja radim nešto što njemu govorim da se ne smije raditi. Pretjerujem.

Bijele šalice s cvjetnim dezenima poredale bi se na tacni od lima nasred kristalno čistog drvenog stola. Stol je bio drveni, ali staklo je bilo na vrhu, a ispod stakla heklani stoljnjak bez ijednog pregiba. Gdje li ga je prala, kako li ga je sušila, to je valjda ono što kažu da je štirkano, što mi u našim generacijama nikad nećemo osjetiti.