Ogledalo duše

Svi su nas uvijek pripremali i upozoravali na to kako moramo čuvati sebe, ne dati na sebe, izboriti se za svoje. Uvijek su nas podsjećali, kao djecu, kako oprezno moramo birati prijatelje i još opreznije one s kojima ćemo se ljubiti. Govore nam da se ne smijemo ljubiti u javnosti, nije lijepo ni pristojno, da se ni slučajno ne svucamo po autima u zabačenim dijelovima grada gdje se stakla magle brže i kamo ne dopiru ni duga svjetla. Uvijek nam tako govore, pazi se, čuvaj se, misli na to šta će se o tebi pričati, bori se za sebe, za svoje. Uporno, snažno i tvrdoglavo.

Sve mi to nosimo iz kuće. Sve. Način na koji se ponašamo u trgovini, način na koji gradimo odnose s prijateljima, pa čak i način na koji biramo poslove. Ovako ili onako, sve ponesmo iz ona četiri zida gdje su nas uspavljivali metodama nigdje zapisanim i kasnije tjerali da spavamo kad smo noći provodili uz glazbu i kuckanje po tipkovnicama. I vidi se to, vidimo i mi, većinom nam ne smeta, što svaka naša kretnja odražava nešto što smo vidjeli kod kuće. Najviše se, zapravo, vidi kada iz te kuće odselimo i krenemo voljeti nekoga u svoja četiri zida. Tada se sve ono (ne)naučeno istovari skupa s našim koferima ispred vrata novih ormara. Kao teret koji poneseš u miraz.

Budim se u mrklom mraku. Gledam kroz prozor, zora nije ni provirila kroz zavjese. Gledam na sat, on pokazuje 7.23. Gledam oko sebe, u sobi sam u španjolskom gradiću, njih dvojica su tu, sve je kako treba biti, samo nema dana. Gledam u R., još spava. Opet gledam kroz prozor, svitanja nema. Tek poneki spori hod po cestama zabundan duboko u jaknu vidi se na trotoaru, ulične svjetiljke rade, taksisti gmižu po ulici, nebo izgleda posve ponoćno smireno.

Ispod haljine kratkih rukava rukom povlačim potkošulju prema dolje. Travanj svira zadnje pjesme na bisu i sunce je kao reflektor, u ovim krajevima ne treba puno da se zima preobrazi u ljeto. Ovaj kraj proljećem se diči, a proljeća, u suštini, niti nema. U ovom se kraju iz čizama preobuva u sandale i s bosim nogama nema problema. Samo potkošulja ostaje na tom aprilskom ćelopečiću, ona se ne skida iz poštovanja - prema zimi, prema baki koja te je tako učila, prema ovom kraju što kamenom utaba navike u čovjeka.

Mirana je objavila na fejsu naslovnicu Velverina i tekst u kojem je napisala da je napokon izašao. Potrefilo se to u specifičan momenat u mom (spisateljskom) životu i bilo mi je drago zbog toga što je ta knjiga ugledala svjetlo dana otprilike nekako u isto vrijeme kada će i moja “Šetnja” izaći. Komentirala sam joj da se još sjećam kad sam čitala neka poglavlja u povojima na početku nastajanja Velverina, poslije sam pratila šta se sve s knjigom i s Miranom događa preko društvenih mreža. Upratila sam da je Velverin dospio do finala na jednom književnom natječaju, a da je Mirana dospjela do Irske, poslije i do Nizozemske. Kad sam vidjela da je odlučila knjigu objaviti, mnogo godina nakon što ju je napisala, jedva sam čekala dograbiti je.

“Moja Jela, ili sve ili ništa”, čula sam kako trenerica govori dok joj između ponavljanja vježbi pričam kako mi je izgledao prehrambeni plan od dana prije. Šipka s tegovima mi je na ramenima, radim čučanj, i smijem se na taj njezin komentar jer je točan. Ne poznajemo se nas dvije dugo, ali poznajemo se dobro, rekla bih, zanimljivo mi je koliko je teretana u naše doba postala nekakva svojevrsna ispovjedaonica gdje ranjivi dolazimo spremni fizičkim naporom izbaciti sve ono što nas tišti. Umjesto vode iz očiju teče voda iz svih pora tijela, mokre nam budu majice i kose i osjećamo se lakše. A možda je i to samo moj subjektivni dojam s ovom teretanom koja opravdava svoje ime, "Good Feeling Gym", to doista jest mjesto gdje se ja osjećam baš dobro u ovom svom tištećem tijelu. Rekla mi je trenerica na prvom treningu na koji sam došla nakon godinu dana pauze zbog mogućih poludijagnoza koje su se ispostavile netočnima da sam nabrijana, da usporim. “Ljuta sam, Lido”, odgovorila sam joj i sljedeća tri dana na kauč sjedala kao da sam poluga, a ne žena. “Mislim, stvarno, ne treba se ni s treningom pretjerivati”, otračala mi je poslije mama kako je mene njoj otračao moj sin jer joj se žalio kako jaučem po kući od tog nekakvog treninga sad imam upalu mišića. Meni je to bilo drago i smiješno iz nekoliko perspektiva. Prva je ta što sam egoistično ponosna na to da mu se neke moje rečenice urežu u glavu, naprimjer kad mu govorim da se s hranom ili ekranima ne smije pretjerivati. Druga je ta što me on trača mojoj mami, što imaju takav odnos jer to meni nikad nije rekao, šutio je kad sam jaukala, a njoj se na neki način ispuhao što sam mu naporna. Njoj se požalio, to je bio njihov thing, nešto što oni rade, malo su me ohakali i njemu je bilo lakše što se ispuhao o tome što ja radim nešto što njemu govorim da se ne smije raditi. Pretjerujem.

Bijele šalice s cvjetnim dezenima poredale bi se na tacni od lima nasred kristalno čistog drvenog stola. Stol je bio drveni, ali staklo je bilo na vrhu, a ispod stakla heklani stoljnjak bez ijednog pregiba. Gdje li ga je prala, kako li ga je sušila, to je valjda ono što kažu da je štirkano, što mi u našim generacijama nikad nećemo osjetiti.

(...)

Noge u pijesak potopljen u slanu, morsku vodu uranjaju kao u lijek gorka okusa. Zadebljanja i žuljeve na tabanima hladni, mokri kamenčići gase kao užarene komadiće uglja u kaminu. Naježenje se penje uz moje listove pa sve preko stomaka do vrata. Vidim nove sitne madeže na mjestu gdje mi je struk nekad bio mnogo tanji. Na mostu što spaja moja ramena osjećam drhtaj, lagani potres vlastitog tijela. Rukama sklanjam kosu s vrata i kupim je na vrh glave. Tabani se privikavaju na temperaturu mora. Pravim još jedan korak i sve kreće još jednom. Taj osjećaj koji osjećam ne znam je li bol ili olakšanje.

U ledenom WC-u koža se ježi po automatizmu. Na prozorskom zidiću stoji ljubičasta kutija dnevnih uložaka i pored nje četiri istrošene, nebačene role papira. Vadim vlažne i suhe maramice iz torbe. Jednu vlažnu koristim da prebrišem isprskanu dasku na kojoj je ostala nečija crna dlaka. Drugu suhu maramicu param na tri dijela precizno po liniji po kojoj je savijena. Pa još jednu. Slažem dijelove po dasci kao mozaik, pazeći da prekrijem sve. Moram sjesti, bol me tjera i znam da će jedino tako sve napokon moći krenuti. U isto vrijeme i započeti i završiti.

Leksikoni su se zvali bilježnice koje smo kao djeca ispunjavali pitalicama. Na sredini stranice nalazilo se pitanje, a ispod pitanja dvadesetak ili koliko je već moglo stati, ovisno o formatu, rednih brojeva. Pored tih brojeva upisivali bi odgovore svi oni kojima bi leksikon dosipio u ruke. U svom nikada djetinjem životu sve sam, pa i to, shvaćala vrlo ozbiljno i nije dolazilo u moj starački obzir u mladim godinama čak ni leksikone ispunjavati neodgovorno. Potpisujući se uvijek pored devetke, broja za koji sam odlučila da će biti moj, zbog mnogo devetki u datumu mog rođenja i zbog mekoće koju sam zamišljala svaki put kad ga izgovaram, odlučila sam da ću na pitanje "Najdraža boja?" uvijek pisati ljubičastu. A taman negdje u to vrijeme narančasta boja bila je užasno demode. Nitko je nije nosio, bila je kričava i toliko oprečna mojoj pastelnoj lila mezimici, da sam prešutno (jer to nitko nije pitao u leksikonu) odredila da će narančasta biti moja najmrža boja.

Izuzetno mi je važno sve zapisati. Zbog toga negdje na Đikovini imam kutiju punu do kraja ispisanih bilježnica. U srednjoj sam školi kupovala prazne bilježnice u koje bih zapisivala misli, stihove, sonete, rečenice koje bi mi se tijekom dana pojavljivale u glavi. U tim bilježnicama i sada stoje zapisana dopisivanja o tome što ćemo obući u petak u grad.