Tamno plavi reklamni rokovnik stajao je na šanku i sadržavao riječi, fleke od zaprljanih ruku koje još jednom provjeravaju koliko ono mlijeka ide u biskvit i, moj najdraži dio, imena. Naslovi stranica nisu bili senzacionalistički poput “čoko bomba” ili “ljetni san”. Svaka je stranica s receptom imala ime onoga od kojeg je recept stigao. Bolje rečeno, onoga u čijoj se kući probao. Čokoladna torta Ana. Štrudla Kaja. Kiflice Slobodanka.Posebno me fascinirala činjenica što su često ti isti recepti bivali prosljeđivani drugim osobama koje često nisu poznavale ime iz naslova. Tako su torte, štrudle i kiflice dobivale ime moje mame, a kad bi išle dalje još neko drugo ime i tko zna, možda netko od vas u kući ima neke kekse prekrštene iz Melanije u, recimo, Sanju.Imam svoju malu bilježnicu recepata. Puno je novih stvari koje iskopam na internetu pa isprobavam. Ali i dalje volim upitati osobe kod kojih okusim nešto što bih htjela ponoviti u svojoj kuhinji da mi pošalju recept.Ponekad pošalju link s receptom, ali ja obavezno upišem ime u bilježnicu. Kruh od banane Marta, apple pie Lana, piroške Barbara, lazanje Snježa, mileram cake Mara, čoko kolač Helena, pašteta od tune Nevena, meksička Marija... a ponosno znam da u nekoliko tuđih bilježnica biža, tijesto za pizzu, musaka i peksimeti nose moje ime.Od danas knjižica će biti bogatija za rižoto Ines i focacciu Anita.Do kraja izolacije možda i popunim bilježnicu pa uzmem neki reklamni rokovnik da je zamijeni. A kad za desetak godina pogledam unutra, jedva čekam da me zapljusne buket imena, masnih fleka, mirisa i okusa prošlosti.

Da sam životinja, spavala bih zimski san. Vrlo je malo stvari koje volim u tom godišnjem dobu. Ne mogu se ugrijati, bez obzira na to koliko džempera, tajica i slojeva imam na sebi. Vrućinu već podnosim mnogo bolje. Nikad se na nju ne žalim i mogu se pržiti satima.Spavala bih zimski san i budila bih se s prvim jagodama. Taj bi mi miris bio alarm. Za mene je uvijek najljepše doba počinjalo s jagodama u zdjeli i otvorenim prozorima po danu. To znači da dolazi ljeto, a ja sam, zapravo, ljeto u horoskopu.Trideseti je, i zadnji, dan izazova koji sam si postavila prije mjesec dana. Nismo još na kavama i u šetnjama, ali izdobrilo je barem malo. Sigurna sam da jeste, možda ne po pitanju karantene, ali negdje u svima nama, na nekom polju, sigurno jeste.Meni je stvarno prekrasno izdobrilo, vratila sam se onome što najviše volim raditi. Svaki sam dan, bez iznimke, pronašla malo vremena i tipkala. A dani mi nisu bili prazni i nije uvijek bilo lako. Toliko sam ponosna i sretna zbog toga. Vaši komentari i fotografije koje ste dijelili mnogo su mi značili, kao i uvijek. Hvala vam što čitate.Zato ću se sutra ponovno izazvati. I opet ću vas pozvati da mi se pridružite, ako to budete željeli. Moj je zimski san završio, otvaram prozore i perem jagode.A ovo sve, evo još samo malo, izdobrit će.

Znam da ne možemo predvidjeti budućnost. Ne možemo je ni isplanirati u tančine, do u svaki detalj, do u tren. Ne možemo zasigurno zabilježiti svojstva nikakvog budućeg događaja niti uvjereno tvrditi da će nešto uopće biti.Znam da nas uče da ne postoji sutra, da je to imaginaran koncept vremena. Svake smo noći u komi i pojma nemamo ima li iz te kome buđenja. Meni su tjedni pokretne trake u glavi, nekome su kockice, nekome su redovi. Ništa od toga uopće, zapravo, ne postoji.I sve to ima smisla i sve to pije vode. Bit će šta će biti, a možda i neće. Nemamo pojma.Tražeći neke knjige po polici jučer naišla sam na jednu u kojoj je posveta iz 2012. godine. Znam da ju je R. kupio na kiosku i poklonio mi je bez znanja o čemu se u njoj radi. I knjiga je to koju ne bih više nikad uzela u ruke, da nema te posvete, najljepše koju sam ikad pročitala.U njoj piše da nije bitan sadržaj tih korica, nego želja da one stoje na trećoj polici našeg glomaznog ormara za knjige čija važnost također ne leži u njegovoj glomaznosti, nego u tomu što je - naš.Dvije i dvanaesta je bila godina, mjesec studeni. Voljeli smo se u tom trenutku dvije godine i uskoro ćemo se razdvojiti na dva kontinenta, samo to još ne znamo. Nismo mogli predvidjeti budućnost, isplanirati do u tančine više nijedno ljeto, uvjereno tvrditi da ćemo uopće postojati, niti tjedne u našim glavama jedno drugome približiti.Jedino što smo mogli bilo je vjerovati u nas, čuvati sve naše što imamo i voljeti. Vjerovati u nas, željeti da nas ima i živjeti kao da svaku svoju budućnost zorno vidimo ispred sebe.Posvetu smo oboje, nakon te dvije i dvanaeste, zaboravljenu pronašli i pročitali u siječnju dvije i devetnaeste, jedan dan nakon što su nam izradili glomazni ormar za knjige.Pogledali smo se, naježili i smjestili knjigu na treću policu.Znam da budućnost ne možemo predvidjeti. Ali je možemo željeti toliko jako da se ona upravo takva ostvari.

Toliko si oprezan, sunčani dječače, da si sve što si učio prvo isprobavao u krevetiću, daleko od svih očiju, pomjerajući svoje granice svaki dan pomalo. I da nema moderne tehnologije i kamere na kojoj gledamo jesi li zaspao, bili bismo od onih roditelja koji kažu da se naše dijete počelo okretati, puzati, ustajati - preko noći. Nevjerojatno je da obilježja temperamenta vidimo od tvojih tek nekoliko mjeseci. Ne voliš pokazivati ništa dok nisi siguran da to sto posto znaš.Ostala sam ti dužna riječi za prve korake. Prije nekoliko dana pustio si moju ruku i postavio kontrolu samo na sebe. Čudan je to osjećaj, sunčani dječače, kad vidim da ti još malo, a već, ne trebam. Znam da je glupo, ali tu sam večer pred spavanje iznova vraćala scenu tvog prvog bliskog susreta s psom koji laje, kad si se držao za moju jaknu kao da sam štit i neprobojni zid. Zar je uopće realno da si mi uspio nedostajati kad si pustio tu jaknu? Ostala sam ti dužna riječi za tvoje prve korake, ali objašnjavat ću ti, izgleda, puno češće nego što sam mislila, kako je teško tebe u riječi pretočiti.Tvoj osmijeh kad shvatiš da si nešto uspio odzvanja između Huma i Veleža. Ozarenost i užarenost tvojih obraza od smijeha i sunca pomjeraju Neretvu iz korita. Svaki pokret koji napraviš tim bosim nogicama po travi meni je scena koju želim premotati i ponovno vidjeti pred spavanje.S tobom je zaključanost u zidove bio izlet u život. Naprosto obožavam što smo oboje bili tu za svako tvoje buđenje, za svaki tvoj poljubac za laku noć, za svaki novi zub, za svaku novu riječ, pa evo i za prvi samostalni korak, u ovih mjesec dana.Hodaj samo, sunčani dječače, nas smo dvoje tvojih morona uvijek tu negdje pored. Da ti budemo neprobojni štit od svijeta, i da ti za svijet sve manje i manje trebamo.

S koncerta Lady Gage na kojem sam bila u Zagrebu imam par fotografija, i to prije početka, na tribinama, u posebnom sređaju koji smo Denis i ja osmislili za taj događaj. Taj je koncert bio poklon za rođendan od mame, uvijek je više voljela poklanjati iskustvo nego stvari. I bio je iskustvo, nevjerojatan spektakl koji kamera, ni da sam neku kvalitetnu tada imala, ne bi mogla prenijeti.S koncerta Coldplaya u Barceloni nemam niti jednu jedinu fotografiju, a kamo li snimku. Uopće se ne sjećam gdje mi je tada bio mobitel, vjerojatno na dnu ruksaka. Ionako su mi oči i mozak bili premale memorije da to dožive, tu ekstazu s partera dok skačeš sa stotinama tisuća ljudi kao jedan Nogalo u zrak i pjevaš dok te grlo izdaje.Večeras idemo na koncert. Organizira ga Lady Gaga, a i Chris Martin će nastupiti, uz podugačku listu drugih svjetskih zvijezda. Veselim mu se kao da ću na stadion, a zapravo ne mičem s kauča. Mnogi će od nas koji to budemo večeras gledali prvi put doživjeti koncert kroz treće, četvrtasto oko kroz koje gledamo izvođača, umjesto da damo priliku svojim, pravim očima da nešto kroz sebe dožive.Kad sam nekad davno i snimala neke lajv izvedbe nikad ih nisam pogledala i bile su prve na popisu brisanja pri čišćenju memorije. Zašto bih nešto, što uvijek doživljavam preko ekrana, blokirala istim kad mi je pred očima?Večeras idemo na koncert. Popit ćemo piće, grickat ćemo grickalice i biti na povijesnom koncertu u vlastitom dnevnom boravku.A na prvom idućem, pravom, na kojem budem imala sreću da vrištim na parteru, jedva čekam da zakopam sve ekrane na dno ruksaka i skočim s tisućama ljudi kao da smo jedan golemi Nogalo.

Ni slamnate šešireNi ružičaste karmineNi rastopljene slajeNi hladne limunadeNi cvrčke u hladuNi breskve u plićakuNi sunčane naočaleNi sandale ni japankeNi moču od salateU dvorištu poslije plažeNi spuštene prozoreNi slani miris borovineNi velike ručnike na štrikuNi crvene obraze i minimalnu šminku,Ništa ja još nisam otpisala.

Pokušala sam se sjetiti koliko je najduže što sam ikad morala provesti u prostoriji bez prozora. Odgovor je četrdeset i pet minuta u jednoj knjižničkoj predavaoni na faksu. Pao mi na pamet danas jedan proljetni dan prošle godine. Iz šetnje sam svratila u tržni centar i jedna me poznanica, koja radi u jednoj od trgovina, upitala - kakvo je vrijeme vani, je li sunce? Bilo je možda malo prije podne, a nju je čekalo još nekoliko sati na poslu. Imala je u očima pogled kakav imaš kad veoma žedan tražiš vode.Sjećam se da me grizla savjest što sam uopće ušla u tu trgovinu i što sam joj odgovorila da je dan prekrasan. Bila sam zbunjena. Osjećala sam se kao da sam joj pružila čašu vode, ali da je ona i dalje bila žedna.Čula sam jučer kako voditelj na radiju savjetuje da ovo slobodno vrijeme iskoristimo, da ne kažemo, jednom kad sve prođe, joj da mi je sad jedno pet slobodnih dana pa da uradim to, to, to i to.Nisam usavršila svoj njemački u karanteni ni smršala pet kilograma ni upisala tečaj fotografije.Ali sam pisala više nego prije. Skratila dječaku kosu koja mu je upadala u oči. Napravila svoje prve samostalne francuske macarons.Sve tri stvari trebat će svoje bolje verzije. Ali i male pobjede su važne.Što god jesmo ili nismo uradili ovih dana, kakve god osobe postali ili ostali, barem smo svaki dan mogli pogledati kroz prozore svojih domova i vidjeti to sunce. Većinom i osjetiti ga na licima i ponekad golim tabanima. Neki su od nas uredili vrtove. Neki su izgubili nekoliko kilograma. Neki su napisali radove. Neki su se, zaista i napokon, odmorili.Ako ništa, svoju smo žeđ utažili kavama na balkonima. Zbog toga nikoga neće gristi savjest. Za ovim periodom žaliti nećemo, to je sigurno. Ali barem nam nije uskratio sunce i mogućnost da osjetimo kakvo je vrijeme s druge strane prozorskog stakla.Pročitala sam negdje - kad ovo prođe, nijedan me dernek neće zaobići. Pronašla sam se u tome i to je jedna od mojih pobjeda. Kakvi god postali ili ostali nakon svega, svaki ste dan nešto pobijedili, samo razmislite.I male su pobjede važne.

Prošlim vremenima, kao i pokojnim ljudima, opraštamo sve. Toliko sam tinejdžerskih dana provela misleći kako trebam sakriti stomak, bedra, ruke. Gledajući djevojke oko sebe, postavljala si glupe ciljeve da stanem u njihove brojeve. Umjesto da sam htjela stati u svoj broj. Ako su sve nosile S, i ja sam morala nositi S. Ako su, u nekim trenucima nosile XS, morala sam i ja stati u barem nešto tog broja.Nije uvijek išlo. Budimo realni, XS nije nikad išlo. Ja sam krupan komad žene, kršna, što bi se reklo, niti je XS za mene niti sam ja za njega. Odrastajući, deprimirala sam se kad bih uviđala da je i S nategnuto, ali i dalje uopće s polica ne bih uzimala veće brojeve. Na prijedlog veličine L komad mi se više uopće nije sviđao.Sve do jednom. Kad sam prošla neke stvari sa sobom i odlučila se malo više voljeti. Tada sam shvatila da ja, nakon petog osnovne, više nikada nisam bila debela. Samo sam nosila pogrešne brojeve.Moj PMS će i danas izgovoriti tu famoznu “Debela sam!” ali zapravo sam zavoljela obline koje imam, one koje nemam i strije koje sam dobila na dar od zadnjeg mjeseca trudnoće. Tim sam prošlim vremenima oprostila komplekse zasnovane na svijetu oko sebe i odlučila ih zakopati tamo.Na meni su hlače broj 28, muška košulja broj L i maskica univerzalne veličine . Smanjite to za dva broja, dobit ćete modnim časopisima propisanu veličinu i kipjet će sa svih strana. Rekla bih sebi - vidi kako sam debela. Kad ono, samo kršna i sasvim okej ja u prestegnutim kalupima.Sad kad nam je odjeća ukras u ormarima, a influenceri ne reklamiraju modne marke, nego su i sami u pidžamama i trenerkama, svi polako shvaćamo važnost udobnosti. Uskoro ćemo istrčati na ulice i nadam se da će nas biti baš briga koji broj nosimo dok šetamo po suncu.Osobnost nema brojeve, ali i njoj je tijesno kad je tijelu tijesno.

Za danas sam isplanirala prebrisati police u dnevnom boravku, složiti sve ormare u kući, preorganizirati ladice ispod stakla malog stola, napraviti kruh, napisati barem jedno poglavlje nove knjige i početi čitati još jedan naslov. Jer bila je kiša i dan je bio idealan za to, a ne, primjerice, kavu od sto sati na balkonu.S polica sam sklonila samo ono što im ne pripada. Ormare sam zaobišla u širokom luku. U ladice sam dodala par fotografija i ostatak vremena provela listajući druge, kruh je kupovni. Otvorila sam novu knjigu i pročitala zadnje napisano poglavlje za koje sam mislila da treba doradu. Nije trebalo. Dobro je. Tu sam stala i zatvorila laptop. Umjesto nekog novog naslova uzela sam knjigu koju trenutno čitam i sljubila se s kaučem.Jer bila je kiša i dan je bio idealan za to. Sutra ću s ormarima pokušati ponovno nakon, naravno, kave od sto sati na balkonu.

Jednom se opasno naljutila kad je nekome posudila jedan ovakav tanjurić, a ta joj ga osoba nije vratila. Za neke druge posude ne bi joj bilo bitno, ali ovi su tanjurići iz nekog razloga posebni. Imala je samo jedan set tih limenih, još kaže i rosfrajnih, posuda s izrađenim cvijećem na rubovima. U djetinjstvu mi je najdraže bilo jesti iz njih.Jučer je baki bio rođendan. Mama joj je odnijela tortu i nazvali smo je na video. Nismo joj mogli pokloniti puno više od osmijeha i poljupca u kameru, ali i da nije ovako kako jest, njoj bi bilo dovoljno. Smijala se u kameru toliko zarazno, kao prava slavljenica, jer to i jest. Prvakinja u življenju.Poslala mi je jednom zalučenu izlivaču u ovoj posudici. Shvatila sam to kao znak jer sam joj prethodno odnijela pakiranje od desetak plastičnih posuda da mi ne mora slati tanjure. Ipak mi je zalučila komadiće tijesta i poslala u njemu.Nisam joj ga nikad vratila, ni u jednoj pošiljci šerpi u kojima dobivam dijelove njezine kuhinje.Ne vjerujem da će se naljutiti na mene. Z. se uvijek okreće prema njoj kada je zovemo imenom. I znat će da ovaj tanjur nije naš, nego njezin. Danas je prvi put iz njega jeo puru i jogurt.Čim ovo prođe otići ćemo gore na doručak. Na nešto zalučeno. Da bude slatko kao rođendanska torta i posebno kao cvjetovi rosfrajnog posuđa.

R. je izašao iznijeti smeće nekad oko dva i ostavio otključana vrata. Čula sam kako me netko tiho doziva iz hodnika minutu kasnije. Učinilo mi se na tren da je neka prikaza iz mašine za suđe. S. je ušla u mali hodnik, s maskom i rukavicama, noseći u ruci pisanice. Ja sam stala pored kolica i taburea koji služe kao prepreka dječaku da ne ide u dio gdje ulazimo obuveni. I stajala. Šutjela i stajala kao ukopana.Dođi, bona, rekla je S, a ja sam kao tek probuđena iz kome zabeluhala preko onog taburea i zagrlila je u najčudnijoj nevjerici koju sam ikad osjetila. Tresu mi se noge, rekla je. Ja sam već plakala.Predala mi je pisanice i neku vrećicu za mamu, i maskicu koju mi je sašila. Opet sam preskočila tabure i pravo je čudo da se nisam preko njega pružila po podu koliko sam duga i široka. U košaru sam ubacila svoje pisanice i malo slatkog kruha.Kasnije smo komentirale naš susret. Rekla sam joj da sam popila kafetin kad je otišla jer su me emocije spucale u glavu. Pokušale smo se sjetiti kad smo se uopće zadnji put vidjele. I prošlo je cijelih mjesec dana.Ne pamtim kad je prošlo toliko vremena da nisam uživo vidjela nijednog svog prijatelja. Ovo danas me pogodilo kao udarac malim prstom u nogaru stola. I u isto vrijeme mi nekako suludo pokazalo koliko mi moji ljudi znače i koliko mi suza od njihovog poželjenja brzo klizne niz obraz kao niz tobogan.Postoji taj fenomen pravolinijski obrisanog rumenila. Česta je pojava na vjenčanjima i drugim emotivnim, važnim prigodama. Kad želiš izgledati lijepo pa se našminkaš precizno, a onda ta jedna suza klizne i razdvoji rumenilo tako da ga više ne možeš popraviti. Jer koliko ga god puta nanijela, razlika će se uvijek vidjeti. Ipak rijetko pokušavaš, nosiš tu brazdu kao medalju za ponos.Ostavit će ovo traga na nama, kao suza na rumenilu, ali možda ćemo na te tragove malo biti i ponosni. Kao na suze na vjenčanjima i drugim važnim prigodama. Nositi emociju kao ordenje da smo nešto gadno predeverali. Preskočili tabure potpuno zbunjeni i uspjeli ostati na nogama.Sretan Uskrs, raja. Ne kazuje li ovaj dan sam po sebi da #izdobritće ?

Z. se krstio na Veliku subotu prošle godine. Danas nije točna godina od tog datuma, ali je dan iste boje. Boje sreće.Njih dvije preko video poziva. Jedan on u krilu. Jedan on iza objektiva. Desetine boja. Četiri sata u kojima sam napravila toliki nered na stolu i toliki red u duši.Velika subota uvijek će biti godišnjica njegovog krštenja, bez obzira na koji dan padala. Jer i taj je dan mirisao na mir, na ljubav, na život, na sreću, na boje, baš kao ovaj.