Sve mi to nosimo iz kuće. Sve. Način na koji se ponašamo u trgovini, način na koji gradimo odnose s prijateljima, pa čak i način na koji biramo poslove. Ovako ili onako, sve ponesmo iz ona četiri zida gdje su nas uspavljivali metodama nigdje zapisanim i kasnije tjerali da spavamo kad smo noći provodili uz glazbu i kuckanje po tipkovnicama. I vidi se to, vidimo i mi, većinom nam ne smeta, što svaka naša kretnja odražava nešto što smo vidjeli kod kuće. Najviše se, zapravo, vidi kada iz te kuće odselimo i krenemo voljeti nekoga u svoja četiri zida. Tada se sve ono (ne)naučeno istovari skupa s našim koferima ispred vrata novih ormara. Kao teret koji poneseš u miraz.
Odselila sam davno iz kuće iz koje sam povukla mnogo toga što me gradi i čini osobom koja sam danas. Živjela sam s raznim ljudima i prepoznavala poteze svoje majke u banalanim radnjama kao što je način slaganja veša i grižnja usana. Prepoznavala obrise svog tate kada bih govorila da ne volim kiselo vrhnje iako ga nikad nisam probala. Odselila sam davno iz njihove kuće i ponijela dobar komad prtljage koji prepoznajem i slažem još i danas.
Već godinama imam svoju kuću iz koje će sutra netko nešto nositi za zauvijek. Postajem toga svjesna tek kad uočim ono što mi se ne sviđa kod nas dvoje. Usudim se tada pomisliti i što bi lijepo moglo izaći iz ove naše jazbine nakon jednog odrastanja. I ima toga. Ima i toga.
Prošla su desetljeća otkako su moji roditelji stavili vere na svoje prstenjake i uselili u potkrovlje s kartonskim krovom, zajedno. Otkako su nikada ne otišli na svoj medeni mjesec, a proveli svoju prvu godinu u bježanju i rastancima bez telefona. Napunila su se desetljeća od početka njihovog filma s dva najrazličitija bića kao glavnim likovima koji se svađaju do razbijanja tanjura i mire ispreplićući prste šutke. I traje taj film, pun hrabrih odluka zbog kojih bi ih se drugi odrekli, pun dogovora oko svega, nikad isključivanja onog drugog i ljubavi, silne ljubavi naglas.
Sve mi to ponesemo iz kuće. Često pogledam oko sebe i vidim na leđima nekih ljudi terete koji su im roditelji natovarili na leđa. Previsoka očekivanja, nerealna. Raznorazna moranja, trebanja. Tuđi snovi koje netko zbog krvne veze mora ostvarivati. Krivnja zbog toga što su se rodili da žive sebi, a ne njima. Nepodnošenje različitosti koja ih odvaja od rodnog parketa. I onda pogledam sebe i teret koji su moji roditelji postavili meni. Nije bilo lako iz njihovog svijeta uplivati u svijet odraslih, gdje su ljubavi često lažne i teške, gdje su ljubavi opterećene mišljenjima drugih, fensi krovovima i jakim principima. Ja sam nosila teret naivnosti, da se u ljubavi samo voljeti mora, da se samo voljeti smije. I to naglas, jer drukčije nisam nikad ni vidjela. Iz kuće sam ponijela svađe do razbijanja tanjura i mirenja ispreplićući prste, misleći da je ljubav jedino što zaista vrijedi.
Tog se tereta ne želim riješiti. Kao veru sreće, želim ga ostaviti onima kojima ćemo nas dvoje biti “stari i stara”. Dok im govorim da ne moraju biti ništa što smo mi zamislili, nego samo da budu sretni. Što god to značilo. Gdje god to značilo. Dok im govorim da iz ove kuće ponesu ljubav, a ostalo će pronaći ako budu njome tražili. Kao što desetljećima davno pronašli moji mama i tata, kad su uselili u kuću s kartonskim krovom. I u njoj izgradili temelje za sreću koja se generacijama nosi iz kuće, kao miraz.
Add comment
Comments