"U svojoj novoj knjizi, autorica Jelena Rozić kombinira tri lika: ženu, suprugu i majku. Sve tri ujedinjene su u njoj samoj, raspoređene u koliko-toliko jednakom omjeru. Njene su tri velike ljubavi dijete, suprug i grad u kojem živi. Mostar je više od pozornice u njenom imaginariju: to je živo tkivo koje se sastoji od velikih i malih životnih priča koje se presjecaju stvarajući zajednički narativ. Tako bi u mali kiosk u kojem se dešava jedna od priča mogla stati čitava jedna nova knjiga o međuljudskim odnosima. Svako poglavlje nazvano je po jednoj točki u gradu koja funkcionira kao orijentir svakodnevnog života glavne junakinje. To je naselje Centar 2, skupina socijalističkih blokova izgrađenih na dijelu koji je tada još uvijek do određene mjere bio rub grada, a sada se proširio. Odnos sa mužem detaljno je opisala u prethodnim knjigama (Jesi tu?, 2016) te sve izazove koje sa sobom nosi veza na daljinu, bilo da su emotivne ili praktične prirode. Njen autorski glas je prepoznatljiv po svojoj dopadljivoj mekoći u kojoj nema ničeg ljepljivog niti vulgarnog. Tajna je u tome da se u tijelu odrasle žene sačuvao duh male, znatiželjne djevojčice o kakvoj u knjizi piše, a to je tajna vječne mladosti. Unatoč tome što je na potrazi za tim čarobnim štapićem koji sa tijela skida tragove vremena kozmetička industrija izgradila svoju moć, tajna se skriva među koricama ove knjige: vrijeme nije kategorija kože nego srca i borbe za ono što u njemu čuvamo.
Neke od točaka o kojima piše više ne postoje, što tekstu daje dimenziju artefakta, a grad je prostor koji je neprestano u pokretu, od tek naoko statičnih javnih prostora do intimnih, najužih u koje učitavamo samo nama znane narative. Iako neki kažu da je ljubav najljepša dok se čeka, Rozić piše o ljubavi koju vrijedi čekati jer je i grad neka vrsta velike obitelji, kuća u kojoj svi zajedno obitavamo, sa vlastitim radostima i brigama koje se granaju u jedinstvene mreže svojstvene individualnom iskustvu. Knjiga je upravo to: zapis individualnog doživljaja i pokušaj da ga se sačuva za budućnost. Intonirana kao neka vrsta pisma vlastitome djetetu, prezentira njen život prije majčinstva i prema njemu kao zalog za budućnost koja je privilegija rijetkih. Ponajprije zato što to zahtijeva kreativnost, fokus i talent koji je ovdje neosporno opipljiv. To se uostalom vidi iz autoričine bibliografije koja je naišla na dobru percepciju javnosti. Mostarsko šetalište je svojevrsni gradski salon na kojem svakodnevno prolaze oni koji nekamo žure i oni kojima se nikamo ne žuri. Ona definitivno spade među ove druge, budući da ne smijete biti u žurbi ako želite svoj grad vidjeti kroz oči kojima ga ona gleda. U jednakoj mjeri čine ga arhitektura i ljudi koji prostoru daju njegovu istinsku trodimenzionalnost jer poput budilice ulice ujutru progledaju kada prvi od nas izađu vani ali spavati ne idu dok se ne ugasi posljednja lampa u prozorima.
Posljednja lampa bi možda mogao biti i dobar alternativni naslov budući da kao muhu u jantaru, konzervira slike koje će se u budućnosti potencijalno izmjeniti do neprepoznatljivosti, pa možemo to tumačiti i kao spomenar za tog jednog posebnog čitatelja kojem je ova knjiga uistinu namijenjena. Neki će možda biti ljubomorni što nemaju nikoga bliskoga tko bi isto učinio za njih, no to zapravo nije ni važno. Naime, ono što je, barem u mojim očima poruka i pouka teksta, sastoji se u tome da je ne vrijedi gledati ako ne vidimo, niti slušati ako ne čujemo. Svijet oko nas uzbudljiv će biti onoliko koliko i naš unutarnji, jer ga naše unutarnje oko oslikava bojama na našem duhovnom spektru. U tom smislu smo svi daltonisti jer su boje srca, kada su autentične, uvijek jedinstvenih nijansi. Ukoliko uzmete knjigu, obilježite na karti točke i ulice te krenete u istraživanje, rečenice će i dalje biti njene, ali točka na kraju vaša vlastita. Ako postoji nešto poput hijerarhije ljubavi, ovdje je teško primjenjivo jer su svi na koje se njena odnosi pronašli mjesto na ovim stranicama. Sudeći po ovom nježnom a moćnom autorskom glasu i bogatstvu nesebičnosti koja obilježava njegov emotivni registar, najbolje tek dolazi. Ja joj u svakom slučaju vjerujem."
Mirko Božić, 26.1.2024.
Add comment
Comments