Rijetko imam naviku spuštati se skroz južno Jadranskom magistralom. Zapravo nemam tu naviku nikako i za Kupare čujem prvi put dok moja sestra predlaže plažu na kojoj bismo mogli provesti nedjelju nakon svatova u Konavlima. Izgovaram ih "Kapari" i to izaziva smijeh za stolom na svadbi gdje smo smješteni pored nekog bračnog para koji živi baš ondje. Odgovaraju nas od odlaska na kupanje onamo i predlažu Srebreno, ali moja sestra pravi onaj polovični kolut očima i isprekidani odmah rukom i mi se razumijemo bez riječi.
"To ti je kao mjesto duhova", kaže mi dok sjedamo u vreli auto parkiran uza zid. Znala je čime će me najlakše kupiti, što sablasnije to interesantnije mojoj blesavoj glavi u kojoj uvijek uza sve mora postojati priča. I zaista, s glavne ceste skrećemo na put uz koji odmah stoji napušteni objekat. Uzalud pitam svoje suputnike znaju li šta je to nekad bilo. Osim nagađanja da vjerojatno odmaralište, nema konkretnijeg odgovora.
Odmaralište jest bilo, sve to, i to piše vojno odmaralište, to je, eto, važno naglasiti svakome od autora svih članaka koje sam pronašla. Ogromni kompleks pun hotela koji su bili puni smještajnog kapaciteta. Naš narod voli tu sintagmu, ali zna se da su odmarališta uvijek bila više od toga, ne samo puki kreveti koji služe da spustiš glavu i odbrojiš unazad od noći do jutra, nego mjesto gdje su se stvarale nove uspomene, nova prijateljstva, pa i da se ne lažemo, veliki smo, nova djeca. Ništa to ne guglam dok se spuštamo do plaže, to činim kasnije, po povratku kući, sad molim R. da se provoza da oči kao na federe protegnem što dublje mogu kroz ta grafitima išarana okna od nekadašnjih prozora, kao da ću išta osim ničega vidjeti unutra.
Zašto me toliko fascinira tako očito i javno izloženo ustajalo propadanje ili možda još više tako ustrajno ostavljeni podsjetnici na propadanje, ja ne znam. Razmišljala sam o tome dok sam sjedila u vrelom pijesku i riskirala sunčanicu potapajući glavu pod tirkizno more u pučeno podne. Naša je država potrošena i nikad zamijenjena rola stoslojnog toalet papira okačena na mramorno zlatni stalak s čijeg kraja visi još eto taj jedan sloj, još uvijek neubuđan i neotkinut. Gdje je granica mog istupanja pred vojske dežurnih blatila i vrištanja na njih dok nas svojim upornim i dosadnim graktanjem pokapaju još dublje i shvaćanja da su možda dobrim dijelom u pravu kad govore sve što govore? Možda u vojnom odmaralištu, dok zaronjena u tirkiz među cvrčcima gledam u ogromno zdanje nekadašnjeg hotela s kojeg vrišti samo još natpis "PANIKA".
Nisam ja od onih jugonostalgičara koja se rodila devedeset druge i sad se folira pričama kako je prije bilo bolje. Nije mi to furka, to mi je glupo i dosadno. Koje prije? Moje "prije" su dvijetisućite, ja o vremenima prije svojih pelena nemam nikakva prava pisati priče. Više pripadam onima koji će se svim silama isturivati pred masu da kaže šta to kod nas ima, a nigdje drugo nema, zašto nam je lijepo i šta nam zapravo donosi i znači to što možemo sve što ovdje možemo. Kupari su me zbunili, ja nisam znala tada dođe li mi jače plakati za nečim što je tako vrišteći očito nestalo ili za tim što tolike godine takvo nestalo tu stoji. I ne daju mi se te političke, ratne i nacionalističke priče, tko je koga zašto i čime, čiji je red i koga je sad, to mi je isto naporno do zla boga. Zaronjena u tirkiz ja samo razmišljam hoće li opet nešto sutra biti od svega ovoga, jer može ovo biti jača i ljepša od priča od sablasne noćne more i napuštenog dnevnog raja. Ja bih tako rado da mogu tako, mokre kose, dok s mene kapaju more i pijesak, uzela tu potrošenu rolu toalet papira i čitav njezin stalak, zavitljala ga da ne podsjeća više nikoga ni na šta i zamijenila sve to novim tariguzom.
"Provozaj nas do te Titove vile", govorim R. kad smo krenuli kući. Ali do nje se ne može, kućica u kojoj je zaštitar i kapija s katancima odavno su obnovljene i redovno održavane. Ostaje to i pogled na prelijepo more koji se pruža u nedogled, dozvoljava maštu o nekim sretnim vriskovima što su tuda trčkarala i opet će. Hoće, moraju, ne može ovako dovijeka. I pričat će se tada o nekim sablasnim vremenima kada su se mladi izazivali da u vrelu ljetnu noć uđu na recepciju razrušenog hotela s krhotinama lavovskih bisti i popnu se na balkon s pogledom na beskraj. Kada se sve to jednom uredi, gospođe s koktelima u luksuznom, ekskluzivnom kompleksu ograničenog smještajnog kapaciteta brčkat će nogice u plićaku ispred svojih baldahina. "Znaš li da je ovdje nekada bila i Titova vila", reći će jedna, a onda se zabuljiti u mjesto gdje najljepše more svijeta zapljuskuje golu barbiku išaranog lica i otkinute noge, čija pljesniva plava kosa napola viri iz pijeska, koja je nekako izmakla bagerima i ostala tu. PANIKA, pomislit će šutke i naježiti se od neke neobjašnjive sablasnosti, pod suncobranom, u lijepim Kuparima.
Add comment
Comments