Kao pijesak. Onaj sitni, suhi, što se rasipa unatoč naporu da ga zaustavim. Teče. Ode. Napušta me. Ne mogu ga pokupiti. Ne vidim mu kraj. Slijeva mi se niz prste. Ne ostavlja trag. Ne čeka. Ne usporava pod naporima mojih prstiju da mu postave granice. Samo ide. Pada niz mene. Odranja se s mojih dlanova. Slijeva se u moje krilo. Sitni, lagani, suhi pijesak. To je ponekad meni moje vrijeme.
Pored Neretve prođem svakog petka ujutro. Usput mi je do mene. I ona teče. Brza je i glasna, oduvijek me takva fascinira. Podsjeća me na sve ono što zamišljam da sam ja kad mi se dive. Obale Neretve nisu pješčane. Goli su kamen, težak i hladan. Taj se kamen ne odranja. Stoji uz nju i čuva joj leđa.
Dok prolazim pored Neretve slušam neke pjesme i zamišljam im svjetove. Ponekad naiđe neka koja me podsjeti na neke ljude. Ponekad shvatim da tih ljudi više nema. A ponekad shvatim da to još uvijek nisam shvatila. Zadržim se tada gledajući u Neretvu i pitam se je li nešto od tih ljudi sa sobom ponijela i je li ih tako zauvijek ovdje, nama blizu, zadržala.
Zamišljam svjetove, pitam se jesu li ljubičasti. Usput mi je do mene.
Sjetim te se tada. Brza si i glasna, onakva kakva si me uvijek fascinirala. Stojim uz tebe i čuvam ti leđa. Još uvijek ništa nisam shvatila. Slušam neke pjesme i sjetim se da ti ih nikad nisam pustila.
Nisam stigla.
Kao pijesak, onaj sitni, suhi, što se rasipa preko mojih prstenja i pada niz mene, tvoj život odronio se s mojih dlanova. A svaki moj strah ustao je da mi sačuva leđa.
Ja, kao Neretva među kamenjem, tečem glasno i nosim te, usput do sebe.
Add comment
Comments