Postoji izreka – da bi nekoga razumio, prvo moraš prošetati u njegovim cipelama. Figurativno rečeno, to znači da svatko od nas postupa kako postupa pod određenim okolnostima i da su te okolnosti za svakoga drukčije i svakome na različitim mjestima na ljestvici važnosti. Klišej je i veoma izlizana rečenica da smo svi drukčiji i da smo svi posebni, ali isto je tako velika istina. Nikad se neće dogoditi da na nekome prepoznaš isti broj, raspored i veličinu madeža kao na svojoj ruci pa se neće ni dogoditi da u nekome prepoznaš iste motive, reakcije i popratne emocije kao svoje za određeni postupak. Taj netko nosi drugi broj cipela i vjerojatno ih gazi potpuno drukčije nego ti svoje i zato ga ne možeš razumjeti. A u ekstremnim slučajevima, taj netko je muškarac, a ti imaš potpetice visoke trinaest centimetara.
Mjesto radnje je daljina, vrijeme radnje pet minuta do trećeg pića. Izgubljeni u nepoznatom gradu tražimo gdje ćemo nastaviti razgovore o budućnosti koji se dijele na maštu i planove. Njegov je korak dosljedni broj 45, a moj se smanji sa svakim otkucajem pete u beton. Znam da me ne razumije i da mu pomalo idem na živce i vidim to svaki put kad se okrene i šutnjom spusti pogled prema mojim stopalima. Zašto nosim cipele u kojima ne mogu hodati? Zašto kolutam očima? Zašto nisam ponijela neke tenisice ili nešto? Zato što sam izašla na piće, a ne na planinarenje, zato što me zapitkuješ i zato što mi u torbu ne stane ni paket maramica. Muškarci.
Nakon nekoliko minuta u kojima se oboje opasno suzdržavamo od sličnog razgovora, vidim ga kako pokušava bez interneta osposobiti mape na mobitelu. Sladak je, trudi se, pomislim, ali mi to nije dovoljno. Predlažem da pozovemo taksi i nadamo se da će, bez adrese, znati gdje se nalazi bar koji tražimo. Iako je on svjestan koliko je to sanjarski i ženski, pokušavamo zaustaviti automobil. On pokušava, jer sam ja u štiklama i čuvam stabilne korake za kasnije, u slučaju da se potraga za kotačima završi loše. Napokon se ispred nas zaustavlja zeleno žuti stroj čiji crveni znak u donjem desnom kutu govori da je spreman za vožnju. Ja stojim i izgledam vrlo ponadano da ću za koju sekundu odmoriti stopala, a on se dogovara s vozačem. Osjećam kako mi je malo muka kad vidim da zatvara vrata, okreće se meni i govori da ništa od toga. Nema smisla. Idemo pješke.
Mi smo žene teške osobe. Skoro bez iznimke. Uvijek nekako pronađemo izliku da su nam muškarci krivi za situacije u koje smo ipak same sebe dovele. Nije meni bio kriv taksist što mu se nije dalo upaliti GPS, nisam sebi bila kriva ja zbog očitih stvari. Ne, meni je bio kriv on. Zašto točno? Ne znam. Mi smo žene teške osobe, teže od gorke kave na prazan želudac. To je ponekad tako nepošteno i gorko prema njima. Ali ipak, u ovim nam situacijama nije baš ni lako, zna svatko tko je probao zakoračiti par koraka u obući s visokim potpeticama. To je neka čudna podvrsta panike.
U toj panici proradi ženski živac i ne znam zašto sve krene nizbrdo od tog trenutka. Zašto sam takva? Ne radim to otvoreno i izravno, kako bi bilo pošteno, nego šutim i lice mi se pretvara u nepokretnu masku iz koje on pročita samo da je večer krenula u potpuno pogrešnom smjeru i da nije kupio karte za tu predstavu. Pa se trudi, pokušava izvući stvar. Šali se na račun atmosfere, pokušava pronaći način da se sve skupa završi u smijehu. A meni sve to sjeda lošije od hrane prezačinjene pogrešnim začinom. Razmišljala sam o tome u tim trenutcima i sva sreća da smo uskoro pronašli traženi bar, jer, priznajem, ne znam koliko bih se zadržala u tihim mislima.
Poslije mi je rekao kako je cijelo to vrijeme bio u grču. Zna on da ja to ne radim namjerno, ali postojala je klizava šansa da iz cijele te situacije nastane svađa, i to o nečemu što nema apsolutno nikakve veze ni s jednim njenim dijelom. Razmislila sam o tome i bio je u pravu. Teško nam je promijeniti raspoloženje jednom kad se u njega ubacimo. Sjednemo u njega kao da sjedamo u automobil i vozimo se dok ne stignemo do cilja. Taj je cilj teško prepoznati, ali obično ga nagovijesti neko frustrirano puhanje, slušanje samo svojih riječi i vrištanje na ovu drugu osobu da nas ne razumije. To je nepregledan i strmovit makadam na kojem sam se vrlo vjerojatno nalazila i ja. Možda sam toliko jako željela taksi da sam se provozala u svom vlastitom raspoloženju tim putem koji smo prehodali i izašla iz njega čim smo ugledali znak s imenom bara. A vozila sam tako dobro da mi je suvozač samo gledao kad ćemo se slupati ili strovaliti u provaliju pored ceste. Ne želim biti takva osoba.
Puno sam puta čula izreku da prvo moraš prošetati u nečijim cipelama da bi ga razumio. Mi žene ponekad postavljamo muškarcima prevelike zahtjeve. Naše su cipele izvana uvijek prelijepe, podižu nas na neku razinu na kojoj bismo htjele biti, učvršćuju nam sve ono oko čega nismo previše zadovoljne. Volimo ih, usrećuju nas, daju nam eleganciju, samopouzdanje i stil. Ali iznutra su dosta neudobne, strme i teške za hodati. Teške za uživati. Ne dozvoljavamo nikome da to vidi, osim onim najbližima. S prijateljicama je drukčije, s njima možeš o tome razgovarati jer će ti reći da znaju točno kako ti je, a muškarcu ne želiš priznati da je tvoja sjajna figura i uzvišenost zapravo samo put do rađanja novih žuljeva. Mi žene očekujemo od muškaraca često ono nemoguće. Oni ne nose naše brojeve i nisu se prijavili za hodanje u našim cipelama. Umjesto toga, pokušavaju osposobiti mape na telefonu, nagovoriti taksistu da nas odveze u bar bez adrese i šale se na račun situacije za koju će, često, preuzeti krivnju jer im ništa drugo ne preostaje. Zašto ih onda uz sve to tražimo da hodaju na potpeticama visokim trinaest centimetara? To su doslovno previsoka očekivanja.
Previše stvari uzmemo zdravo za gotovo. Treba pripaziti što odražava našu osobnost. Imamo mogućnost izbora i nikada nismo stari kad je u pitanju rad na sebi. Zato sam mu priznala da je u pravu i da nije fer da nam večer ukvari nešto toliko nebitno. Na putu natrag sam se izula. Po jutru se dan poznaje, ali po noćima se pamti. Nisam htjela da ovaj upamtimo po bolnim nožnim prstima i sporim koracima utopljenim u šutnju. Bosa sam protrčkarala samo do taksija za koji smo ovaj put imali spremnu adresu. Ali sam se tim putem smijala i pustila vjetar u kosu. S njegovom rukom u jednoj, a ružičastim štiklama u drugoj ruci.
Add comment
Comments