Priča je o žutom golfu i nas dvoje krenula jednog mostarskog jutra, kod Emininog kipa, tamo na Lučkom mostu.
„Jeste li se vi igrali igre sa žutim golfom? Znaš ono, vidiš žutog golfa dvicu i udariš druga po ramenu šakom?“ – pitao me, pretpostavljajući već da smo mi djevojčice imale neki drugi oblik obilježavanja tog trenutka u kojem žuti auto prođe cestom.
„Nismo,“ odgovorila sam, „mi smo to obilježavale ženski. Jedna vidi žutog golfa i kaže jedan dan i na taj bi joj se dan trebalo dogoditi nešto lijepo. Ja sam uvijek zamišljala da će mi na taj izrečeni dan žuti golf pokloniti da vidim onoga tko mi se u tom razdoblju sviđao.“
Osjetila sam da se smijulji kao da smo se upravo vratili u osnovnu školu. Nisam ga mogla kriviti. Pričala sam o žutom golfu kao da je Zubić vila.
„A ne bi zamišljala da će te tog dana možda poljubiti onaj tko ti se sviđao?“
„Ne. Bila sam sanjar, ali ipak sam znala da se vi muški u tim godinama gadite na svaku pomisao o ljubljenju.“
„Haj'mo se onda dogovorit nešto“ – stao je pred Eminu, kao da je htio da ona bude svjedok tom dogovoru.
„Hajde“ – rekoh ja.
„Budući da smo i ti i ja prerasli igre sa žutim golfom iz djetinjstva, sad ćemo stvoriti vlastitu. Kad jedno od nas dvoje vidi žutog golfa, mora poljubiti ovo drugo. Može?“ – upitao je.
„Može.“ – pristala sam.
Tek što smo presjekli sklopljene ruke u znaku dogovora, jedna se dvica provozala pokraj nas i poljubišmo se, tu pred Eminom, započinjući vlastitu igru.
Provozao nas je taj žuti golf svakakvim stazama. Dobar je to auto. Kad sam sjela u njega tog jutra, nisam baš vjerovala koliko će nas daleko moći odvesti. Ma, iskreno... Nisam znala ni kamo mi se to ide. Nikakav sam vozač, ali sam pravo dobar suvozač. Rekla sam mu da stisne gas i da bira kamo ćemo, a da ću ja pronaći neku glazbu, pojačati je do daske i otvoriti sve prozore.
Bilo je rupa na cesti, trenutaka u kojima sam mislila da ću proletjeti kroz šoferšajbu i polomiti svaku kost u tijelu, ali u zadnji bih se tren uhvatila za ručke, a on bi zakočio. Pa bismo stali, malo šutjeli, pogledali se i opet nastavili polako dalje.
Bilo je prljavih prozora od kiše, zamagljenih i blatnjavih pa se izvan tog žutog golfa nije vidjelo ništa. Tih smo dana htjeli kupiti zastore i sakriti se u neki podvožnjak, gdje nikome neće pasti na pamet da nas traži. Uspijevali smo ipak očistiti tu nepreglednost i pogurati stari auto još samo jedanput, pa šta bude.
Bilo je dana kad ga nitko nije vozio. Stajao je prašnjav u garaži i čekao da prođu stres i obaveze pa da se opet zaputimo do Sarajeva na ćevape, do Stolice na kavu, do Makarske na Cubano. Ljeti bi ga hvatali za njegove pojase na sjedalima i govorili mu da digne svoje motorno dupe i odvede nas na neku čistinu odakle se vide zvijezde. Tada bih slušala o sazvježđima, Oreonu, Blizancima, Veneri i rukama bih pokušavala ponoviti njihove položaje na nebu. Pa bismo šutjeli i slušali Neretvu. Onda bi mi on rekao „E, vidi ono!“ i pokazao na žutu krntiju u mraku pa me na prevaru poljubio.
Može čovjek reći da se igramo sve ove četiri godine. Da smo balavurdija koja poduzima blesave korake i još ih blesavije izvodi. Igramo se sigurno, na to sam ponosna. Balavurdija smo samo možda nekad, a i na to sam ponosna.
Na dalekom istoku nema žutih golfova dvojki. Nema Emine i nema Lučkog mosta. Ali zvijezde su i dalje na nebu i mogu se naći jedno-dva mjesta s kojih se vide. Ovaj put smo započeli malo drukčiju igru i te su zvijezde bile svjedoci.
„Svjetlost putuje brzinom od oko tristo tisuća kilometara u sekundi. Znači da bi svjetlost od Mostara do Bangkoka putovala četiri stotinke sekunde. Kontaš?“
„Blago njoj! Recimo da kontam.“
„E sad, jedna galaksija sadrži miljarde zvijezda, a postoji milijarde i milijarde galaksija. Andromeda je galaksija najbliža našoj Mliječnoj stazi. Udaljenost između naše galaksije i Andromede je dva i pol milijuna svjetlosnih godina. To znači da treba dva i pol milijuna godina da bi se događaj iz naše galaksije vidio u Andromedi.“
„Okej, sad više ne kontam.“
„Recimo da ti meni mahneš iz Andromede, ja bih u Mliječnoj stazi to vidio tek za dva i pol milijuna godina. Ali to je sve pod pretpostavkom da oni koriste istu tehnologiju promatranja temeljenu na svjetlosti.“
„Jebo ti ovu našu sadašnju daljinu, šta je to,“ nasmijala sam se i pokušavala dokučiti golemu tajnu koja nas je osvjetljavala s noćnog stropa otoka u Aziji.
„Pa znači, pretpostavimo da je to tako,“ rekla sam, „da nas sad netko promatra s Andromede, vidio bi dva i pol milijuna godina unazad?“
„Točno. I nas onda uopće ne bi bilo.“ – zaključio je lekciju iz fizike i zašutio.
„Pa to je dokaz da postoji beskonačnost i da postoji vječnost, zar nije?“
Nasmijao se, onako kao što se smije kad prozrem u neki njegov dobro skriven plan.
„Jeste. Imam nešto za tebe.“
Nigdje nije bilo nikoga. Rekao mi je da zatvorim oči i nisam ga ništa pitala. Osjećala sam da će on biti taj koji postavlja pitanje kad skinem ruke s kapaka, ako uopće uspijem zadržati ono pomahnitalo udaralo u svojim prsima. Znala sam, pitat će me da se opet nečega igramo, kao onda kod Emine. Da osjećaji imaju boju, kunem se da bi lupanje moga srca u tom trenutku bilo jarko žute boje, baš kao golf dvica. Da osjećaji zrače svjetlost, ja bih tada bila najsjajnija zvijezda.
„Može?“ – upitao je.
„Može.“ – pristala sam.
Add comment
Comments