Muffini

Kad je Z. bio sasvim mala beba rutina nam je bila da se probudi rano, oko šest, popije bocu i onda se šćućuri uz mene i, kad R. ode na posao, spavamo do devet. Obožavala sam tu rutinu jer je on s pet mjeseci već bio odselio u svoju sobu, a u našem krevetu nije spavao nikad. Kako je rastao, sve je više volio svoj krevetić i tako je i ta naša rutina nestala. A sada nakon boce u šest traži igračke i dnevni boravak.

Prije, što bi Balaš rekao, “ove situacije”, imala sam neradni petak. Obožavala sam ga provoditi kuhajući, isprobavajući nove recepte, imati soundtrack nekog filma u mislima, iskorištavati svaku sekundu dana. Zadnji put sam prošetala gradom u petak. Neki čovjek s maskom i rukavicama cinično mi je teatralno zapljeskao, iako su tada svi stručnjaci još davali preporuke za šetnju na zraku. Osjećala sam se smećasto i strašno nemirno. Došla sam kući i odlučila isprobati recept za muffine koji dugo na to čeka. Puna nemira od susreta s gospodinom, užurbano sam ih spremala i ispali su očajno, završili u smeću. Da me samo lik vidio, kakav bih tek pljesak dobila za bacanje hrane u doba izolacije.

Jutros se Z. probudio u četiri zbog boli od novorastućeg zubića. Spavalo mu se, a nije mu se spavalo, nije znao gdje bi. R. ga je pronosao po stanu, a meni se samo odjednom u glavu popela iz srca ideja da ga legne između nas. Potpuni skok iz rutine. Prizor u kojem iz sna zamagljenim pogledom vidim kako se pribio u naručje svog tate, i kako vidim isti izraz na dva lica, i kako se naša stopala dodiruju u podnožju kreveta, malo pazeći da on ne padne, malo zato što su nam ruke daleko, i kako nitko nigdje ne mora, i kako se budimo zajedno, ponio me sunčanu u oblačan dan.

Nabrzinu sam kasnije utipkala u gugl ključne riječi i prvi recept s reda smiksala u blender. Četvrtak je i tri je popodne, kući sam i pravim muffine. Totalni skok iz rutine.

Da nije šta jest, ne bi moglo biti ni jedno ni drugo. Učinilo mi se zbog toga danas - da nije šta jest.