Ja bih da izgubim šaraf od naušnice
U tvome autu dok gledamo u tračnice.
Nismo sami u svijetu, pruga da nam kaže
Nismo u zajedničkom, ali jesmo u našem.
Ja bih da me poljubiš, svoju i na sebe naslonjenu
U onaj, jedva vidljiv, madež na koljenu.
Na prozorima uz rub grada da zamislim zavjese
Koje navlačim kad bura zvuk grada nanese.
Znam da tim tračnicama vlak neće protutnjati
Mogla bih potpuno bezbrižna na njima usnuti
Samo dok me pokrivaš i čuvaš mi leđa.
Stvorila bih nam dom od hladnih limova
Iz dimnjaka ljubavi sve dok ima dimova
I dok si urezan u oba kuta mojih očnih vjeđa.
Add comment
Comments