Kad zamiriše lipanj bijesnim pljuskovima
Zaspem da izbjegnem nedostajanje
Daleko od Grada u tuđim sutonima
Usnivam domaće sanjanje.
Zubata je naša sudbina u proljeće
Ne stidim se suza koje lipe izazovu
Nisam blesava da mislim da i ovdje će
Dom mirisati po Tvome krovu.
Vidim po svojoj sjeni da nisam postala veća
Ja sam Tvoje dijete, Ti si moja sreća
Zar su nama jeseni ikada prijetile?
Svoj život sam mrvila cestom da ti se znam došuljati
U bijelim haljinama da se kroz srpanj mogu šepuriti
Nisu mi uzalud kući oči svjetlije.
Add comment
Comments