Govorimo ti stalno da te volimo do neba. Tvoj dječački jezik preimenovao je to u voljenje “do mega”. I do mega nas nasmiješ. Do mega me zabrineš. Do mega osjetim svaki tvoj pogled, do mega si mi u glavi non stop, gdje god jesam i šta god radim.
Jučer sam razmišljala kako je dan isti kao onaj kad si se rodio, a dan prije njega bio je isti kao dan kad sam otišla u bolnicu. Pomislila sam kako je smiješno što se sve pomjerilo unazad, a onda sam shvatila da je prošla godina bila prijestupna i da je sve zapravo potpuno isto. Upoznat ćeš me, znat ćeš s rođendanima da ću uvijek imati još jedno oko za te male, sitne stvari.
Ali danas je tvoj datum, danas ti je rođendan. Niču ti petice i obrazi ti gore jače od svjećice kad se upali. Ali ta tvoja sreća kojom zračiš kad ti dođu svi tvoji najdraži ljudi, malo joj je da je mjerimo do neba. Ona poništava bol kao što i ti radiš sam, od prvog trena tvog postojanja.
Ti si u jednom trenutku uz poljubac za laku noć počeo govoriti da nas voliš do mega i do sunca. Potpuno sam, bez naše sugestije. I to si ti. Dječak koji dodaje svoje sunce na svaku izjavu ljubavi. Kako te onda ne voljeti neizrecivo? Ne znam. I ne želim znati.
Sunce te dočekalo prije dvije godine kad si stigao. Sunce je tvoj zaštitni znak. I toliko je divno što si potpuno sam odlučio da će sunce biti mjerna jedinica za ljubav veća od neba.
To, a i sve u vezi s tebom, oduševljava me iz dana iz dan taman onoliko koliko te snažno volim.
Do mega.
Do sunca.
Sretan ti veliki drugi, sunce naše sveobasjavajuće. Samo sijaj, bez obzira što radio svijet.
Add comment
Comments