Četiri su godine prošle otkako smo se spremili, otišli u općinu u vrelini mostarskog ćelopeka u puko podne i potpisali da od danas nosimo isto prezime. Vjenčali se, otišli na ručak s kumovima i onda me on vratio mojoj, a on otišao svojoj kući.
Mnoge su se stvari od tada promijenile, ali jedno je ostalo isto. Mi smo, i tada bili, a i sada smo, evo upravo ovakvi. Ja uvijek spremna u svojoj ozbiljnosti, a on uvijek opušten u svojoj lakopostojanosti. Postojati tako s njim nevjerojatno je teško i nevjerojatno lako. U svakoj verziji - potpuno predivno.
Naljutila sam se na njega nakon slične ovakve fotografije, gdje se još više glupira, zato što nije mogao ostati ozbiljan. A onda sam se naljutila na sebe. Hvala svim silama svemira što su nas spojile, da uz mene vječno stoji ovakav blesav, glasna i nemirna ljetna noć pored mog vrelog i teškog ljetnog podneva, i da se ja na to, od svih stvari, ljutim. Jer postojati sa mnom nevjerojatno je teško. Tu je, naime, točka.
Četiri su godine prošle otkako smo se vjenčali i onda otišli svak’ svojoj kući. Mene majka i tata čekali i pitali “Kako je bilo?” kao da sam bila na koncertu. I, mogu sad za sebe reći, to je taj rok. Nakon četiri godine staro prezime uz ovo ime zvuči već pomalo arhaično. A ovo novo sprema se da donese blesave face, da pređem u nemirnu ljetnu noć, upoznam tu lakoću postojanja, dok težinu svojih misli učim dijeliti i prihvaćati da je oboje jednako lijepo, dok god je iskreno, baš kao naši osmijesi na ovoj fotografiji. Koncert, dašta je, i na njemu mi je naša ljubav najdraža pjesma.
Add comment
Comments