Pila sam svakakve kave. One od kojih mi bude muka navečer, one od kojih mi bude muka odmah. One od kojih ne mogu zaspati, a bile su usputne, one od kojih zaspim za deset minuta, a trebale su biti razbuđivačice. Svaku svoju kavu volim na specifičan način. Jutarnja volim da je jaka, ako sam kući onda je to turska kava s malo mlijeka, ako sam u kafiću onda je to duža s mlijekom. Popodne volim popiti bijelu kavu ili nes tri u jedan. Tri u jedan kavu počela sam piti kad sam se vratila iz Zagreba, nakon spoznaje da sam u sebe izlila toliko loše i jeftine domaće kave da mi se, po prvi put u životu, zapravo zgadila.
U kafićima tri u jedan kavu nisam pila nikad, jer me uvijek bilo stid izgovoriti tu narudžbu. “Može li, molim te, meni nes tri u jedan samo s vodom do pola šalice?” Generalno sam se uvijek trudila svima oko sebe uvijek olakšati posao, jer eto da ne stvaram još i ja komplikacije, dok se oko mene naručuje duža u malu, mala u veliku, dupla kraća, s hladnim mlijekom, s toplim mlijekom i ostalo. Lakše mi je bilo popiti (ili ne popiti) kavu kakvu ne volim nego riskirati kolut očima nakon narudžbe.
Mnogo sam toga zaboravila iz one noći kad sam s trudovima u razmaku od dvije minute došla u bolnicu. Ali sjećam se dobro jedne rečenice. Kad sam legla na Bog zna koji CTG pregled u jednu od rađaona, jedna medicinska sestra predavala je smjenu drugoj. Očitale su mi trudove i međusobno komentirale: “Pa to nju uopće ne boli toliko koliko CTG očitava.” Rekle su to kao da sam ja u drugoj prostoriji sve pitajući se je li aparat uopće u redu. Mogla sam slobodno prešutjeti taj razgovor, ali sam im odgovorila - “Boli, samo šutim,” na što je jedna od njih, ona koja će preuzeti smjenu, dobacila:
“Aha, trpeća.”
Toj rečenici uslijedila je cijela noć bez pregleda. Bilo je bola, dehidracije i krvi, samo nije bilo pregleda. Nisam još sigurna jesam li u torbi iz te predrađaone ponijela traumu, mislim da će mi život to objelodaniti ako još koji put u budućnosti zakoračim u nju. Na svako moje pitanje o svemu navedenom dobila sam poluodgovor, a u glavi mi je odzvanjala ta čudno ružna riječ - TRPEĆA. I još čudnije ružna spoznaja - da je to trebao biti kompliment. Ma može ona. Neka je još malo. Ništa je to. Može ona, ona je trpeća.
Uživam najljepšu jesen svog života. Miholjsko ljeto nikad duže, predivne boje lišća, sunca, neba i naših zajedničkih osmijeha. Kad se on rodio (upravo sam osvijestila koliko rijetko zapravo kažem “kad sam ga rodila”…) neke su se stvari u meni promijenile. Češće obavljam telefonske razgovore, a manje tipkam poruke. Češće radim što mi se radi, a manje razmišljam hoće li tomu uslijediti neki usputni kolut očima. Odbijam biti trpeća jer nisam, brate mili, trpeća, nego sam jaka. A koliko to često jake osobe uopće čuju? Jer kad vrištiš, onda si kukavica, osjetljivica, plačka, slaba. A kad si jaka, nisi jaka, nego si trpeća.
U pravu je bila moja sestra koja kao dijete nije podnosila mukotrpno češljanje tanke kose koja bi joj se, kao u inat, petljala i petljala da litre subrina nisu pomagale. Kad joj je u jednom navratu češljanja u suzama mama rekla da trpi, ona je odgovorila: “Dobro, ali kako se trpi?”
Nauči sreća da se pjeva, nauči bol da se vrišti, a stvarno nije neophodno da znaš kako se trpi.
Može li molim te meni nes tri u jedan s vodom do pola šalice? Pa da nazdravimo životu koji je prekratak da pijemo kave kakve ne volimo i trpimo šta u sebi bolimo.
Add comment
Comments