Razumjet ćete svi vi kojima je u jednom trenutku, niotkuda i neobjašnjivo zamirisala vaša stara soba. Onako do želuca vas taj miris prašnjave zadnje police i starih plišanih igračaka protresao i natjerao da ne znate biste li zaplakali ili se od dragosti sami sa sobom nasmijali. Razumjet ćete jer ste i vi sigurno tada, tamo negdje, poželjeli da postoji način da se u tu sobu teleportirate i samo dvije minute odglumite da u njoj bezbrižni spavate.
Razumjet ćete svi vi koji ste nekome objašnjavali da živite u posebnosti od grada. I dok im izgovarate izraze koji ne shvaćaju, opisujete prizore koje ne vide i dočaravate čaroliju koja njima ne sjaji, to vam se srce sve više ispunjava milinom i ponosom. Upalit ćete, kao što sam upalila i ja, neku glazbu koja vas vraća u srednjoškolske dane i sastajanje na zidićima, križajući, tamo negdje, još jedan dan u kalendaru.
Dvije sam pjesme najviše voljela kroz svoje odrastanje u poeziji. Cesarićev Povratak i Povratak mog Antuna Branka Šimića. Kao da sam uvijek znala da ću i ja pisati neke Povratke, u mislima čeznuti za njima. Tamo negdje.
Danas mi se svaka pora na licu smijala, naježenje mi kosu raspršilo kilometar oko glave. Znaš, ima kod nas ona jedna upitna, zove se "Šta je reć?" i na nju mi je najdraže odgovoriti "Odo' kući!"
Razumjet ćete svi vi koji se naježite kad vas sunce probudi usred najzimnije zime, koji ozdravite kad se napijete vode s česme, koji ustanete u zoru da se neba nagledate - koliko je prokleto teško reinkarnirati taj osjećaj kad si tamo negdje. Zato neću dalje. Odo' kući.
Add comment
Comments