S dušom od milijardu godina sjedam nad bokal kave i uranjam u isto vrijeme u to gusto crnilo buđenja i u svoje misli odvaljene od brda neraščišćenih staza. Lako pronalazim put do pitanja jesmo li ovog dana prije dvanaest jeseni uopće pošli po ono što nam je ta noć donijela. Jesi li u torbama bio ostavio dovoljno mjesta za ono što ću te zamoliti da mi pričuvaš. Jesam li ja ponijela sve što ćeš ti zaboraviti pa pitati da ti posudim. I obratno. Jesmo li se uopće oboje bili spremili za sve što nas je dočekalo. Jesi li ti bio navio sat? Jesam li ja ugasila taj alarm dok si spavao? Šta ako svejedno jednom zazvoni?
S dušom od milijardu godina čitam tvoje poruke jer i danas smo pod dva različita neba. Moja trebanja, želje i htijenja, što bi rekla pjesma, velika su i čudna kao putokazi na stranom jeziku. Lako se izgubiti prateći ih. Kao more sam i svojim valovima slažem tvoje majice, a omekšivač je isprao s njih pjenu mirisa tvoje kože. Lako se otiskujem na splavu po struji misli do suprotne obale na kojoj su otpale grane od pitanja jesam li ti se otvorila prerano pa izlapila kao gazirano piće u plastičnoj boci.
Milijardu sam godina na sat prije tebe starila, nakupljala bore, sijede kose i istrošene kosti na svoje suhe pete. Ginula usput bez putovanja. Milijardu sam trenutaka bacila jer su ih zgazila moja pitanja.
Probudio si me iz staračkog sna kad si došao po mene te večeri prije dvanaest jeseni. Pričuvao mi boli i uzeo za ruku, poveo me na put s praznim torbama, ali dovoljno mjesta da u njih stane sve što će nam ikad trebati. Posudio mi glasne smjehove i bezbrižne poljupce. Pokazao mi strast bez jadikovke, ispričao mi bajku bez patetike, zaljubio me u svoje neponovljivo i iskreno postojanje.
Možda smo bili pošli po sasvim neke druge stvari, jer gledajući dvanaest jeseni unazad, ni po kakvim pravilima nismo trebali ostati. Ali ostali smo i drugo nikad nije bilo opcija. Niti će, jer smo se zavoljeli previše. Naše torbe sad su pune nas, moje tebe, a tvoje mene. Posudila sam ti svoje zauvijek i kroz njega putujemo bez putokaza.
Moja trebanja, želje i htijenja velika su i čudna. Tvoja ruka još me neobjašnjivo od svega liječi. Čini mi se nekad da sam te tražila životima. A onda si ti pronašao mene. I ta noć prije dvanaest jeseni kao da je bila prije milijardu godina.
Add comment
Comments