Narančasti leksikon

Leksikoni su se zvali bilježnice koje smo kao djeca ispunjavali pitalicama. Na sredini stranice nalazilo se pitanje, a ispod pitanja dvadesetak ili koliko je već moglo stati, ovisno o formatu, rednih brojeva. Pored tih brojeva upisivali bi odgovore svi oni kojima bi leksikon dosipio u ruke. U svom nikada djetinjem životu sve sam, pa i to, shvaćala vrlo ozbiljno i nije dolazilo u moj starački obzir u mladim godinama čak ni leksikone ispunjavati neodgovorno. Potpisujući se uvijek pored devetke, broja za koji sam odlučila da će biti moj, zbog mnogo devetki u datumu mog rođenja i zbog mekoće koju sam zamišljala svaki put kad ga izgovaram, odlučila sam da ću na pitanje "Najdraža boja?" uvijek pisati ljubičastu. A taman negdje u to vrijeme narančasta boja bila je užasno demode. Nitko je nije nosio, bila je kričava i toliko oprečna mojoj pastelnoj lila mezimici, da sam prešutno (jer to nitko nije pitao u leksikonu) odredila da će narančasta biti moja najmrža boja.

Sjedim na terasi i gledam u more. Vruće mi je i konstantno mislim da je datum viši nego što jest. Šesti je prvog, R. i ja pobjegli smo od stvarnosti i izolirali se ispred otvorenog pogleda na beskrajno plavetnilo. Skinula sam čarape i pustila da mi sunce prži stopala. Razmišljam kako bose noge u siječnju sigurno znače da odošmo dođavola, ali me ta misao ne uznemiruje previše. To što me ta misao ne uznemiruje previše u isto me vrijeme plaši i odmara. Osjećam kako mi misli počinju tvoriti vrtlog od kojeg mi ponekad zna biti i fizički muka, pa odlučujem prestati razmišljati o klimatskim dođavolštinama. Umjesto toga pitam R., kao u nekom leksikonu za odrasle, kakvo mu je more najdraže.

Je li ono kad se mreška sivo, pod oblacima, dok ga vjetar krčka kao dvica na šporetu, ali nema valova ni drame, samo sitnih nabora kao na plavoj krep posteljini.

Ili je ono kad ga valovi potpuno razbaruše i bijela pjena se folira na svako drugom centimetru, kad se svađa sa stijenama i glasno viče na galebove.

Je li baš ovakvo kao što je sad, ispod sunca, plavije od neba i od planina u daljini, plavije od najljepše modre bojice, mirno, a gotovo tekuće, glatko kao tek ispeglana svilena košulja koja te miluje po tijelu i ježiš se od užitka.

Ili je možda onakvo, pogledaj desno, kažem mu, kad se ispod sunca zrcali i ljeska kao da je od nakita cijelo, dragocjeno i neprocjenjivo u ljepoti, kad ne možeš prestati gledati u njega, a zasljepljuje te do svakog idućeg treptaja, skoro da možeš čuti kako zveči kao tisuće narukvica na mršavom zglobu.

R. odabire svilenu košulju.

Ja odabirem narukvice.

Upisujemo to šutke, svaki pored svog nepostojećeg broja, u leksikon za odrasle u mojoj mašti.

U svitanje me probudila narančasta boja. Prodrla je kroz prozorska okna i bijele zavjese na suprotni zid, gdje se nalazi šarena slika bez okvira. Pridigla sam se i zateknuta otvorila usta i oči. Probudila sam R. i rekla mu da samo ovo mora vidjeti i onda neka nastavi spavati. Sunce je izlazilo. I izlazilo je tako glasno u neprobojnoj tišini zore. Za trenutak kojeg ne može ismjeriti ni kazaljka sekundara iz noći je nastao dan. I sve je bilo narančasto. Nebo, more, zidovi, njegova koža i moja ljubičasta duša.

Više nisam mogla zaspati. Sjetila sam se svih čarobnih zalazaka kojih su mi se oči nadisale kroz život. Ne mogu pronaći mnogo ljepših prizora od onog kad sunce uranja u more koje se ljeska kao puna ruka narukvica dok ne postane tamno plava svilena košulja. Gledajući u narančasti zrak oko sebe, shvatila sam da još nikad nisam doživjela ovakvo svitanje iz mora, ovu umjetničku sliku naslikanu vrelim temperama, ovaj gorući zdenac bez dna koji budi iz snova svojim bojama.

Usred siječnja bosim nogama zagazila sam na terasu. Možda odošmo dođavola, a možda s ovakvim svitanjima otvaramo novi leksikon. Možda ćemo izgorjeti putem, a možda to samo plamti boja njegovih korica s nekim novim pitanjima za odrasle. Pored broja devet da upišem neke odgovore koje o sebi prije nisam znala. 

Gledajući more zahvalila sam na našoj stvarnosti od koje bezbrižni možemo pobjeći, u koju se nasmijani vraćamo. Koja ne štipa, ne grize i ne čamba. Od koje samo kofole bježimo, a sve da bi joj se trćeći vratili, kao i uvijek dosad. Stidljivo sam pomislila da će možda ovaj grad biti dio neke naše nove priče. Ta me misao u isto vrijeme i uplašila i odmorila. Zahladilo je ramenima i vratila sam se pod plahte, potpuno prošarana temperama glasne renesanse.