Protokol za pobačaj

U ledenom WC-u koža se ježi po automatizmu. Na prozorskom zidiću stoji ljubičasta kutija dnevnih uložaka i pored nje četiri istrošene, nebačene role papira. Vadim vlažne i suhe maramice iz torbe. Jednu vlažnu koristim da prebrišem isprskanu dasku na kojoj je ostala nečija crna dlaka. Drugu suhu maramicu param na tri dijela precizno po liniji po kojoj je savijena. Pa još jednu. Slažem dijelove po dasci kao mozaik, pazeći da prekrijem sve. Moram sjesti, bol me tjera i znam da će jedino tako sve napokon moći krenuti. U isto vrijeme i započeti i završiti.

Kako se pakira bolnička torba za pobačaj? Prvi korak je spakirati glavu u kojoj je dosad spakirana bila samo ideja da se spontani pobačaj, eto, samo dogodi u jednom tužnom i krvavom jutru. Nikako da ga svjesna moram čekati cijeli tjedan, poticati ga tabletama i onda na kraju leći u bolnički krevet, odlaziti u ledeni wc i ježiti se po vratu ispod kose i duž cijele kralježnice. Kad sam spakirala to u glavu, spakirala sam i torbu za pobačaj. Pidžama, ulošci, maramice vlažne, maramice suhe, neseser, uputnica za bolničko liječenje, knjiga, punjači i zdravstvena iskaznica s plaćenom markicom zdravstvenog osiguranja.

Dok čekamo na prijem, R čita šta mi sve polica zdravstvenog osiguranja pruža. Traži neku masažu, govori mi, smijemo se, ulazimo u lift koji nas vodi na treći kat. On nosi torbu, ja nosim bolničke papire. Vidim njegovo ime i broj telefona ispod mjesta gdje piše “kontakt u slučaju nužde”. Vrata lifta otvaraju se i čovjek koji se vozio s nama zaželi nam sreću.

Na trećem katu mračno je i tužno. Sestra me želi odmah odvesti u sobu, ali mi kao dvoje školaraca stidljivo pitamo je li doktor tu i može li nam netko objasniti šta će se sada dogoditi. Doktor dolazi, drag je, objašnjava protokol za pobačaj. Prvo tablete na svakih šest sati, tako tri dana dok ne pobacite, ako ne pobacite onda vakuum, kiretažu više skoro da i ne radimo. Pokazuje rukom na taj, valjda, vakuum, pored stola za pregled na koji ću uskoro leći. Stojimo svi troje tako u toj sobi za pregled, ulazi sestra, donosi nalaze, doktor unosi podatke u računalo. Kaže sestri da počinje protokol za pobačaj, okreće se nama, drag je, pita imamo li mi tablete. R je blijed, pod bolničkim svjetlom još blijeđi, ne znam jesmo li u isti glas odgovorili da nemamo tablete ili mi je to samo vlastiti glas odzvonio u glavi. Doktor se okreće sestri, stid ga je, pita je “Imamo li mi?” Ona odgovara da nemaju. Doktor ispisuje recept, pruža ga R, govori mu da nađe dežurnu ljekarnu i kupi tablete. Zbunjen je, drag je, stid ga je. Ja napominjem da je subota i da ljekarne normalno rade, neka ide u najbližu. Pitam zašto je potrebno da ostajem u bolnici, kaže takav je protokol. Ovaj put izostavlja napomenuti da je protokol za pobačaj. Kao što su svi zaboravili napomenuti da se u torbu za pobačaj moraju spakirati i tablete za pobačaj koje ti muž u najbližoj ljekarni kupi za bolničko liječenje. Ne treba zdravstvena. Ni markica.

Doktor, sestra i ja ostajemo sami. Upućuju me u toalet da se skinem jer će me pregledati. U toaletu je hladno i nema papira ni bolničke odore. Moj ogrtač je u bolničkoj torbi za pobačaj u hodniku. Izlazim gola od pasa nadolje, povlačim potkošulju jer mi je neugodno i liježem na stol. U ruci mi ostaje onaj dio na koji se podignu noge. Još mi je više neugodno. Sestra ga popravlja i kaže “Povuci guzicu naprijed.” Doktor me ne gleda dok ne započinje pregled. Više ne spominje protokol.

Na monitoru vidim taj, kako piše u dijagnozi, propušteni pobačaj. Kao da sam propustila neki bizaran let pa sam morala zakazati novi i nimalo spontano odraditi sve njegove dijelove. Doktor kaže da je sve isto i nema promjena, da se nadamo da će krenuti s tabletama. Neka popijem prvu u devet, čim mi je muž donese i onda brojim šest sati do druge. Kupim svoje stvari i odlazim u sobu. Biram krevet pored prozora, sjednem na otužne, izblijedjele, išarane, previše puta otkuhane plahte i čekam. Bol je brza i razarajuća, ona ne da da bude propuštena.

Kako je teško razumjeti sram zbog izgubljene radosti koja se tako dugo čekala pa je započela, a onda se i nekim nepoznatim i neobjašnjivim razlogom, eto, završila. I to se nije završila sama od sebe, nego je ja moram završiti, na otužnim plahtama bolničkog kreveta u grčevima i boli. Tugu i ljutnju jasno sam pospremila u spoznaju, ali sram me izaziva, muči me i ne shvaćamo se nikako. Sram kao nakon poraza, a bila sam uvjerena u pobjedu. Sram kao nakon nepravde, a svi šute. Sram za svaku izmaštanu sitnicu, to što sam pomislila da ću dobiti bebu za rođendan, to što sam krišom skidala knjige o pripremi svog prvog djeteta za dolazak drugog i sram za svaki put kad mi sada Instagram izbaci reklamu za trudničku odjeću, dječja kolica ili nosiljke. Grižnja savjesti, tako neshvatljiva i nepoštena za ono jutro kad je bilo najsunčanije u svemiru i kad sam to shvatila kao znak da će sve biti u redu i smišljala riječi kojima ću sa svima dijeliti svoju sreću. Sramiti se što si bio sretan, jer ovakav šamar govori jedino to - sram te bilo, glupačo, bila si sretna pa si se urekla. Čime se maže taj ožiljak? Koji je protokol za pobačaj sreće?

U ledenom WC-u cijepam maramice po liniji. Gledam u ljubičastu kutiju dnevnih uložaka i pitam se kako u protokolu za pobačaj ne piše da on na njih ne može stati. Sjedam, bol me tjera, od ledenog zraka dlačice na koži podižu se u valovima kao da su navijači na stadionu. Osjećam olakšanje, crvena je slika na kapcima kad zatvorim oči i samo mislim na to kako bih mogla danas ići kući. Pokupiti onu torbu s poda, cijelu je uvaliti u mašinu, odbolovati ovaj slojeviti bol u svome krevetu, u svom kupatilu, čista i u toplom. Pobačaj je krenuo, po protokolu, reći ću doktoru i sve će ovo napokon u isto vrijeme i započeti i završiti.

Snijeg će oko Mostara nanesen burom poprskati bolničke prozore.

Dobro sam.

Gotovo je.