Bijele šalice s cvjetnim dezenima poredale bi se na tacni od lima nasred kristalno čistog drvenog stola. Stol je bio drveni, ali staklo je bilo na vrhu, a ispod stakla heklani stoljnjak bez ijednog pregiba. Gdje li ga je prala, kako li ga je sušila, to je valjda ono što kažu da je štirkano, što mi u našim generacijama nikad nećemo osjetiti.
Tacnu je s ručkama prenosila u dnevnu sobu, u zdjelice redala kekse, u male čaše sipala rakiju. Iz pećnice mirisao je kruh i ponekad kifle. Telefonski poziv ranije tog jutra kratko je potvrdio kod koga se danas pije kava, iako se red znao. Oko jedanaest sati dolazile su kone, ulazile bez zvona, sjedale na svoja mjesta, pila se kava.
Nas su uvijek pozdravljale preglasno. Šta li je to sa starijim ljudima kad pojačaju glasnoću svog obraćanja kada dijete protrči kroz hodnik? Misle li da su nam tako više simpatični i kako ne znaju da su nama uvijek srcu bliži oni koji su tiši, i na neki način nas puste na miru kao i mi njih?
Nama je sipala toplo mlijeko s dvije kapi kave, a mi smo sjedile i slušale te razgovore. Sve što danas preskrolamo prstima, tim smo danim prebirali očima i ušima preko njihovih glasova. Kona, nadimak za komšinicu, kako je srčano i snažno srcem odzvanjala ta riječ.
Komšije su tada značile posebnu kategoriju prijatelja. Susjed zvuči tako hladno pored toga, kao samo netko tko živi na vratima nasuprot tvojih. Kona, to je srcu draga prija, koja svaki dan bez zvona ulazi u tvoju dnevnu sobu gdje je čekaju šalica s cvjetnim dezenom, kava i keks. Kona donosi raštiku iz bašte, kona iz tvoje kuće nosi sadnice, kona sjedi uvijek na svome mjestu na tvom kauču, mrvi keks u svoj dlan da ti ne izneredi kuću i kaže kako ti je, kao i uvijek, dobra kava.
Starmala u meni sjedila je s njima često za tim kavama, šutjela i željela da kad odraste ima takva vrata kroz koja se ulazi bez najave i svoje kone. To nisu bile žene koje su te puno opterećivale, one su svojim prisustvom olakšavale dan. Znale su svašta o svemu, ničemu posebno važnom, ali ničemu posebno bezbrižnome, razmjenjivale su recepte, zapisivale ih tiskanim slovima u svoje teke i žute dvolisnice, dijelile su savjete o cvijeću i čisto da začine, tračeve iz komšiluka.
"Kone, šta'š ti danas ručku?" postavljalo se u zadnjoj četvrtini kave. Sad tek osvještavam kako je kava bilo i svojevrsno doba dana. Kad je kava, ništa više nije. Kava je trajala uvijek sat vremena. Elem, odgovor na to pitanje uvijek mi je bilo najdraže slušati. Svaka po redu izlistala bi svoj jelovnik dnevne ponude, to starinsko jelo u tri slijeda, obavezno napomenuvši kad će biti pun lonac jer će naići još tri kuće po svoju porciju. Tog li ponosa, kad se jasno naglasi da sva djeca svraćaju. U tom predstavljanju specijaliteta koji možda umiru, ali i dalje najljepše zamirišu, bilo je nešto neopisivo živo.
Jutros sam ustala ranije, kava je uz ranu jesen mirisala na Đikovinu. Napisala sam njemu popis voća i povrća koji će mi donijeti poslije, a onda u virtualnom razgovoru postavila pitanje "Kone, šta'š ti danas ručku?"
Ne znam štirkati stolnjake, a i da znam, ne znam kud bih s njima. Na mojim šalicama nisu cvjetni dezeni, a limenu tacnu kao što je bila ona ne mogu nigdje pronaći. Slabo imam slike one dnevne sobe, samo ovu na kojoj je zgužvana maramica, tužno gori svijeća i dopola je popijena rakija za pokoj duše.
Pitam nju koja ne živi prekoputa mene "Kone, šta'š ti danas ručku?" zato što znam da ona zna šta to znači. Tek toliko da ugasim žeđ i umirim žal što u jedanaest sati nitko neće ući bez kucanja, sjesti na svoje mjesto u kauču, izmrviti keks u svoj dlan i otračati naš komšiluk. Da na tih sat vremena brige stoje ispred praga, poštujući to vrijeme koje imaju oni što su više od susjeda. Da sve stane, jer kava je.
Add comment
Comments