(...)
Jednom, narasti još malko, pa ću te upitati kako tebi miriše proljeće i nadat ću se da ćeš, kad mi odgovoriš, i ti to upitati mene. A ja već imam spreman odgovor. Imam točno u glavi zaustavljenu i zamrznutu sliku koja se razdani kad pomislim na onaj dan kad mi je proljeće prvi put istinski zamirisalo. Tišina poslijepodneva, kad nakon sapunice svijet legne da odmori, odzvanjala je sobom s plišanim kaučom. Držala sam glavu na velikom, širokom rukohvatu i gledala kroz prozor. Zavjese je objesila kad su bile još vlažne tako da na njima sada nije bilo ni jedne jedine izgužvane linije. Prozorska okna bijelila su se izlakirana najbolje što mogu biti. Kroz stakla se vidjelo savršeno bistro i pogled mi je padao na stablo jabuke ispred kuće. Besprijekorno uređen travnjak, nepogrešivo voljeno posađeno cvijeće i u sredini stablo jabuke. Kad sam se utišala dovoljno da za još trenutak odgodim san, proljeće je toliko zamirisalo, svojim ramenima pomjerilo staru, drvenu vitrinu da i ona iskašlje miris zrele sreće, da mi se učinilo da se stablo jabuke nasmijalo. Pridigla sam se i vidjela svoj odraz u staklu na drvenoj površini stola ispod kojeg je uredno bio postavljen bijeli, čipkani stolnjak. Stolove je uvijek brisala rakijom, tko zna koliko puta u danu, jer na njima nikad nije bilo nijednog otiska prsta, a mi nismo jeli u rukavicama. Bila sam tek djevojčica i zagledala sam se u taj stol u velikoj sobi. Oči su mi se zazrcalile od odgođene pospanosti. Na tom te blistavom stolu svaki dan u maloj, plavoj zdjelici čekao keks - čajni kolutić. Kad je odlazila, na dan kad sam je zadnji put vidjela, mislim da ona mene uopće nije, ali tebe jest. Prepoznala te, svog trećeg praunuka po redu, zazvala imenom, predzadnjeg dana svog života, i dala ti okrugli čajni kolutić iz male, plave zdjelice s blistavo čistog stola u blistavo čistoj sobi pored svoje blistavo čiste umiruće postelje.
Izašla sam u hodnik sa zelenim pločicama i stala nasred kuće. Sva su vrata bila otvorena, voljela je pustiti zrak da se ispleše do noći između tih zidova. Izašla sam ispred ulaznih vrata, dan je bio tih, ni auta nisu prolazila. Na dnu stepenica koje vode u podrum stajala je plastična kanta u kojoj su kiselili kupus, a kroz drvena vrata nazirali su se obrisi badnja u kojem smo gazali grožđe i dvije bačve u koje su pretakali vino. S druge strane ulaznih vrata stajao je mali stolić i uz njega dvije stolice. Tu su uvijek sjedili poslijepodne, kad već dođe hlad i promet se uz ogradu malo pojača. Njezin vrt bio je uzdignut, kao kraljevski, a tako ga je i tretirala. U njega smo ulazili preko malog zidića. A nismo često ulazili. Nije nam branila, samo smo je jednostavno u nekim stvarima slušali, a da to od nas nije morala ni zatražiti. Kao kraljicu, možda samo mi. Prostor između zidića i ograde od podruma bio je naš prostor - prostor njezine unučadi. Tu smo igrali lopte na nepostojeće golove. Tu smo kredom crtali kvadrate s brojevima po kojima smo skakali. Tu smo prvi put okrenuli pedale bicikla. Tu smo prostirali deke i igrali se sa sudićima. Tu nam je iznosila lavore s vodom i puštala vodu iz šlaufa da se prskamo. Tu smo jeli jaja iz tave sa žutim dnom, mažući ih korom od kruha. Tu smo pravili improvizirane bine i pjevali pogrešno naučene tekstove pjesama. Tu smo se najglasnije smijali, grebali koljena i brojali mrave. Upravo tu si ti napravio svoje prve korake, a ona te gledala sa pletene stolice.
(...)
ulomak iz knjige "Šetnja"
Add comment
Comments