Ili sve ili ništa

“Moja Jela, ili sve ili ništa”, čula sam kako trenerica govori dok joj između ponavljanja vježbi pričam kako mi je izgledao prehrambeni plan od dana prije. Šipka s tegovima mi je na ramenima, radim čučanj, i smijem se na taj njezin komentar jer je točan. Ne poznajemo se nas dvije dugo, ali poznajemo se dobro, rekla bih, zanimljivo mi je koliko je teretana u naše doba postala nekakva svojevrsna ispovjedaonica gdje ranjivi dolazimo spremni fizičkim naporom izbaciti sve ono što nas tišti. Umjesto vode iz očiju teče voda iz svih pora tijela, mokre nam budu majice i kose i osjećamo se lakše. A možda je i to samo moj subjektivni dojam s ovom teretanom koja opravdava svoje ime, "Good Feeling Gym", to doista jest mjesto gdje se ja osjećam baš dobro u ovom svom tištećem tijelu. Rekla mi je trenerica na prvom treningu na koji sam došla nakon godinu dana pauze zbog mogućih poludijagnoza koje su se ispostavile netočnima da sam nabrijana, da usporim. “Ljuta sam, Lido”, odgovorila sam joj i sljedeća tri dana na kauč sjedala kao da sam poluga, a ne žena. “Mislim, stvarno, ne treba se ni s treningom pretjerivati”, otračala mi je poslije mama kako je mene njoj otračao moj sin jer joj se žalio kako jaučem po kući od tog nekakvog treninga sad imam upalu mišića. Meni je to bilo drago i smiješno iz nekoliko perspektiva. Prva je ta što sam egoistično ponosna na to da mu se neke moje rečenice urežu u glavu, naprimjer kad mu govorim da se s hranom ili ekranima ne smije pretjerivati. Druga je ta što me on trača mojoj mami, što imaju takav odnos jer to meni nikad nije rekao, šutio je kad sam jaukala, a njoj se na neki način ispuhao što sam mu naporna. Njoj se požalio, to je bio njihov thing, nešto što oni rade, malo su me ohakali i njemu je bilo lakše što se ispuhao o tome što ja radim nešto što njemu govorim da se ne smije raditi. Pretjerujem.

Za proteklu godinu koja je već sedam dana iza nas nisam radila nikakav recap. Uspjela sam nekako upoznati pomirenje, mislim, ne nekako, znam ja dobro kako. Baš prečesto neki trud pripisujem slučajnostima, eto desilo se, ja se s teškim stvarima pomirila. A nije se desilo, nego sam dvanaest mjeseci kuburila u sebi zamršeni čvor od tupoće, ljutnje i tjeskobe. I onda, jedno po jedno, na različite načine polako odvajala od zamršene mase i raščešljavala, sama sa sobom, s drugima, pa opet sama sa sobom. Tu je još on, nije više onako zamršen kao na početku, sada smo pomireni, raspetljani, pomalo neuredni čvor i ja, spustit će se i ta oteklina od čupanja s vremenom. O ružnome u 2023. godini zasad ću reći samo to, a bit će to godina koja će dobiti svoje stranice i to će biti njezin recap jednom zauvijek, kad god da mi to moja snaga dozvoli. Dati joj to, njezinu vlastitu knjigu, za mene će biti ljekovito i katarzično, i u procesu i u rezultatu, jer te suze koje isteku kada su popraćene riječima koje im napišem više se u ove oči ne vraćaju. One raščupani čvor zaglađuju kao regenerator.

A od dobrog u prošloj godini izdvojit ću to što me je natjerala da završim “Šetnju”. I “Šetnja” je prekrasna i jedva čekam da je predam u vaše ruke. Razmišljala sam danas o tome da je od prošle objavljene knjige prošlo šest godina i da stvari više nisu ni približno iste. Pitam se bi li uopće itko od vas došao na promociju “Šetnje”. Ali o tome ćemo kad za to dođe vrijeme, eto vidite, nije se ova rečenica desila, na njoj sam dugo radila, cijelu prošlu godinu. Brinuti o nečemu tek kad za to dođe vrijeme. Ono što sigurno znam jest to da je “Šetnja” prekrasna i da na njoj rade prekrasni ljudi, naši umjetnici, naši znalci, stvaraju sa mnom okvir jedne lijepe priče na koju sam snažno ponosna u mnogo životnih pogleda. Shvatila sam u protekloj godini da bih mogla živjeti od pisanja. Ne mislim na financijski isplativ život, mislim na ispunjen život. U godini u kojoj sam bila puno ljuta i mnogo teška napisala sam knjigu koja je toplo blaga i pitko lagana. To je moja pobjeda.

A bila sam puno ljuta. Izvan mogućnosti fokusa na bilo šta osim na tu ljutnju, toliko da su se u nekim trenucima palili alarmi i nisam ih znala ugasiti. I bila sam mnogo teška, vjerujem da me je moje dijete otračalo mojoj mami više od samo jednom. Ne želim izgovoriti da će ove godine biti drukčije, ali znam da sam neke stvari preboljela. Trebalo mi je vrijeme i to sam si vrijeme uzela. Ove godine bit će neka nova priča, ne zavaravam se klišejskim novogodišnjim frazetinama da će ove godine uslijediti spektakularni vatromet blještave pozitive. Ove godine bit će nešto novo za preboljeti, a važno mi je da sam na to spremna. Dodat će mi trenerica, tako spremnoj, još koji teg na šipku na mojim ramenima, nasmijat ću joj se kad mi kaže da sam štreberica i podignuti te terete koje sam cijelu prošlu godinu zamijenila nosanjem tereta emocija. Udah, zadrži, izdah. Bez pretjerivanja. Jako dugo bila sam pretjerano ništa, sad je red da umjereno budem sve.