Mirana je objavila na fejsu naslovnicu Velverina i tekst u kojem je napisala da je napokon izašao. Potrefilo se to u specifičan momenat u mom (spisateljskom) životu i bilo mi je drago zbog toga što je ta knjiga ugledala svjetlo dana otprilike nekako u isto vrijeme kada će i moja “Šetnja” izaći. Komentirala sam joj da se još sjećam kad sam čitala neka poglavlja u povojima na početku nastajanja Velverina, poslije sam pratila šta se sve s knjigom i s Miranom događa preko društvenih mreža. Upratila sam da je Velverin dospio do finala na jednom književnom natječaju, a da je Mirana dospjela do Irske, poslije i do Nizozemske. Kad sam vidjela da je odlučila knjigu objaviti, mnogo godina nakon što ju je napisala, jedva sam čekala dograbiti je.
S Miranom sam zadnji put kavu popila u Zagrebu. Bila je upisala diplomski studij na našem faksu i sjedile smo u mračnom potkrovlju Teacher’s Puba na tramvajskoj stanici Učiteljski fakultet. Pričale smo tada o Mostaru, prisjećale se kako smo kavu prije toga pile nakon prijemnog ispita na Filozofski u Mostaru. Ona je ostala, ja sam otišla u Zagreb, vezala nas je ljubav prema poeziji, svaka je bila objavljivala svoju i Mirana me tada zamolila da pročitam nekoliko poglavlja knjige na kojoj je radila. Učinila sam to, razgovarale smo malo o svemu, a onda se dogodio život, svaka je otišla na svoju stranu, pisala svoje knjige i sanjala svoje snove.
Velverina sam kupila u jeku kupovanja božićnih poklona, nekada sredinom prosinca. Dok sam čekala R. da me pokupi autom, otvorila sam sadržaj i već na popisu poglavlja prošli su me trnci. Uslikala sam taj sadržaj i poslala ga Mirani u inbox zajedno sa screenshotom sadržaja moje “Šetnje”. Potrefili su se ti sadržaji u specifičnom momentu u mom spisateljskom životu.
Kad sam počela čitati roman, ničega se nisam sjećala osim imena nekih od junaka i junakinja. Mirana će mi poslije potvrditi da je sve izmijenila od onog početnog čitanja. Ali nije mi to bilo previše važno, htjela sam vidjeti šta je ona u tu knjigu toliko sasula da za nju kaže da ju je iscijedila. Podnaslov knjige “Ne vidim te, Velverine” govori nam da je to “zamrznut svjedok jednog nesretnog vremena i nesretnih ljudi”, a oni koji dobro poznaju Mostar već će na naslovnici prepoznati jednu njegovu zgradu u Vukovarskoj ulici.
I počela sam tako jedne večeri, poglavlje po poglavlje, uranjati u te nesretne živote tih nesretnih ljudi. Glavom kroz sjajne usporedbe i mostarski specifičan žargon prvo u haustor koji i preko stranica zagušljivo zaudara tegobom, nosom u stanove junaka od kojih te zaboli želudac. Čitala sam i nakon nekoliko poglavlja rekla R. - kako mi je ova knjiga došla u specifičnom momentu mog (spisateljskog) života, za svoju “Šetnju” ću reći da je knjiga o tome zašto se ostaje, a Miranin “Velverin” knjiga je o tome zašto se odlazi. Moj sadržaj s lokacijama u Mostaru, njezin sadržaj s lokacijama u nekom drugom gradu. Tematika slična, samo iz dijametralno suprotnih perspektiva, potpuno različitim stilom pisana, ostavit će potpuno suprotne dojmove kod čitatelja.
Mirana na samome početku citirala je Kafku: “Ako nas knjiga koju čitamo ne prodrma poput udarca u glavu, zašto bismo je onda uopće čitali?” Ne slažem se s tezom da štivo mora biti teško da bi bilo kvalitetno i dobro, ako ništa, smatram sebe pripadnicom pravca potpuno suprotnog predznaka. Ja pišem o lijepom, fokusiram se na lijepo i tražim načine kako da čitatelja lijepim prodrmam isto onako kao što ga drma tragično. Znala sam već po naslovu, opisu knjige i tom citatu u šta se upuštam i znala sam da Velverina neće biti lako žvakati. Autorica nam je dala paletu likova koje je obradila i razradila do kosti, nekad čak toliko duboko da će njihova karakterizacija zasjeniti radnju. Ali radnja je na kraju zaokružena i jasna, mi pratimo propadanje sudbina nekoliko Mostaraca koji se predaju demonima koji ih progone dok ne skončaju, na ovaj ili onaj način. U jednom trenutku sam se bila toliko naljutila na Miranu, mislila sam: “Nije ovo ovako, zašto piše kao da svaki centimetar ovog grada vonja na prokletstvo?”, ali onda sam prodrla kroz to shvativši da je sve unutra, koliko god to bila fikcija, apsolutna i nepobitna istina. To što moj fokus nije na njima i što ja svoje čitateljstvo drmam na drukčiji način ne znači da svi ovi ljudi između Miraninih korica ne sjede sa mnom na kavama i ne stoje sa mnom u redovima za šaltere i kase. I u tome mislim da je težina ove knjige. Morala sam se od nje odmoriti u jednom trenutku jer sam počela sanjati Vukovarsku i cijelu tu scenu, što smatram da je velika stvar jer to znači da su demoni iz knjige i način na koji su utjecali na likove toliko dobro prikazani da su čitatelju zagazili u podsvijest.
Mislim da je ova knjiga važna iz nekoliko razloga. Prvi je činjenica da se svaki od demona koji je zaposjeo glave i utrobe junaka mogao pobijediti samo da su oni o njima znali govoriti. Njihova probadanja u stomak, čupkanje kose i bockanja u vratove naše su anksioznosti, depresije i potisnute traume koje nas progone mjesecima i godinama, postaju sve teže i sve mračnije zato što o njima tako uredno i šablonski šutimo, onako kako se djeca pod ovim nebom mahom uče, da ne čuje selo, gluho bilo. A čim to izgovorimo naglas, čim kažemo nekome da u haustoru svoje duše pored rešetki gdje je zavezano staro biciklo vidimo utvaru koje se bojimo, utvara postaje manja i izlaz iz tog stanja postaje jasniji. Sami naslov ove knjige, "Ne vidim te, Velverine" znakovit je prikaz toga koliko je lakše lagati se, tvrditi da problema, traume, tegobe nema, nego o njoj pričati i sa njom se pohvatati za vrat. Lakše je, čak i onda kad ga vidiš, drugome slagati da nije tu, ne bi li selo zapljeskalo tvome mentalnom zdravlju, a budalu što je progovorila poslalo gdje se takve šalju. Ne vidim te, Velverine. Ne vidim te, anksu. Ne vidim te, depro. Ne vidim te, promašaju. Ne vidim te, krivnjo. Ne vidim te, neuspjehu. Ne vidim te, znači, nisi tu. Sve to mogu naslovu biti parafraze. Činjenica da se džaba tuširamo svakog jutra kad krenemo u dan ako misli i glavu iznutra ne tuširamo svako toliko govori nam samo jedno. Uščula duša odumire brže.
Drugi razlog zbog kojeg je Velverin važan je taj što je on Mirani bio bijeg. Nikad ga ne bi napisala da je u Mostaru ostala, zato je i morala otići. Ispunila je njegovo proročanstvo i oslobodila se svojih mostarskih demona kad je adresu zamijenila onom svjetskom. Možda ih se oslobodila tako što je s njima naučila živjeti, prihvatiti ih i drugome ih pokazati bez srama. Trebalo je snage i hrabrosti da se ovakva knjiga napiše pa onda i objavi i stavi na police u grad i zemlju za koju će se reći da nema čitatelja. A to nije istina, ima ovdje čitatelja, samo smo mi teška raja za dođoše, teško prihvaćamo, makar to bio jedan od nas. I ako naslov nije potpisan zvučnim imenom izdavača, ako nije potpisan bombastičnom brojkom društvenomrežnih sljedbenika, nekom sladunjavom frazetinom u kojoj se spominje “hit”, “bestseller” ili tako nešto, nećemo uzeti knjigu s police ili ćemo je uzeti, ali skeptični. Tu dolazim do trećeg razloga zbog kojeg mislim da je Velverin važan. On je dokaz da pišu i oni koji čitaju, a ne samo oni koji su u nekom protokolu dobili potvrdu da su važni pa da će nam oni sad nešto reći i ispričati. Ima u ovom gradu i još pisaca, samo je taj svijet još teža raja za dođoše. Ako naslov nije potpisan zvučnim imenom izdavača, ako nije potpisan bombastičnom brojkom sljedbenika, sladunjavom frazetinom i sve to - je li ga onda uopće napisao spisatelj, je li njegov autor uopće pisac?
Autorica ove knjige načitana je spisateljica i spisateljski osvještena čitateljica. Unutra ćete naći zrela i kompleksna filozofska promišljanja, moćne rečenice i precizne metafore. Znajte i da je knjiga posvećena gradu Mostaru. Svima nama koji smo ostali, a još više, rekla bih, onima koji su otišli. Ako već ni zbog čega drugog, dodajte zbog toga ovaj naslov na svoju policu za knjige. Stavite ga pored Tomaša, pored Blažević, pored Kaplana, pored Božića, jer i svakog ste od njih sigurno prvi put kupili jer ste ih sretali po kavama i u redovima za kase. Miranu nećete, ona u redovima više ne čeka u Mostaru, ali itekako vam ima šta za reći. Ne iz pozicije važnosti, nego iz pozicije jedne od nas. Jedino je možda nemojte čitati pod noć jer će vas, u to budite sigurni, dobro prodrmati.
Add comment
Comments