Istrpana i to je u redu

Ispod haljine kratkih rukava rukom povlačim potkošulju prema dolje. Travanj svira zadnje pjesme na bisu i sunce je kao reflektor, u ovim krajevima ne treba puno da se zima preobrazi u ljeto. Ovaj kraj proljećem se diči, a proljeća, u suštini, niti nema. U ovom se kraju iz čizama preobuva u sandale i s bosim nogama nema problema. Samo potkošulja ostaje na tom aprilskom ćelopečiću, ona se ne skida iz poštovanja - prema zimi, prema baki koja te je tako učila, prema ovom kraju što kamenom utaba navike u čovjeka.

Kako povlačim potkošulju, tako se ona zasukava još gore. Imam haljinu pa nemam bubregare da je utrpam i sad se preko tanke tkanine vidi zarolani potkošuljni pamuk koji mi kao hulahop dođe oko struka. Smiješna mi je slika koja mi pada na pamet dok zamišljam kako se promatram kao stranca s druge strane ceste. "Vidi je, istrpana", kaže zamišljena strankinja ja prekoputa, "obukla potkošulju ispod ljetne haljine i sad joj se zasukava do grudnjaka." Smiješno mi je jer me nije briga. Istrpana sam i to je u redu. U nekim momentima kad sam malo zaklonjenija ja čak podvučem ruku kroz prorez haljine na lijevoj nozi i onako potkošulju trgnem prema dolje, kao da je neposlušno kuče koje mi s povodca ode na stranu na koju ja ne želim da ide, pa ga vraćam. Ali ne zamara me to, sada ne.

Znala sam se, kao u proljetnoj toplini koja ne postoji, utapati u misli da mogu sve. U WC-u kafića skidati potkošulju pa je utrpati u torbicu u koju realno ne stane, poslije je, kad zahladi, ponovno oblačiti i preznojavati se u skučenim prostorima. Raditi pet poslova dnevno, kuhati, nositi domaće kolače susjedima, usisavati redovno svakog utorka, biti prisutna u svim svojim ulogama, a to moje sve često je bilo ispunjeno već samo jednom od tih milijun stvari jedan dan, a drugom drugi dan, a trećom treći i sve tako, a sve dalje bilo je umaranje. "Kako stigneš sve?" govorili bi, a ja bih u sebi, kao neka strankinja prekoputa ceste, govorila "Bože mi oprosti, šta imam stići, ne bi da je nešto." U ovom kraju čovjek sam sebi očekivanja kamenom tuče u glavu i o glavu. A iza mene i moga stizanja ostajao bi nered, pun trpezarijski stol papira, bilježnica i računa koje bih vikendom prebacivala u sobu na stol za peglanje kad bih s njega sklonila neispeglani veš koji mi je u sušilici ostao predugo jer ga nisam na vrijeme izvadila i sada izgleda kao da se sušio u žvakaćoj kravinoj čeljusti. Iza mene bi ostajala kuhinja nimalo romantično isprskana uljem, brašnom i guljotinom od krompira, jer sam nakon pravljenja ručka pregorila, ali bilo mi je važno da sam i to, eto prividno, stigla. Uspješno odrađenih petsto tisuća stvari kad je bila dovoljna samo jedna i nitko, osim mene same, ne bi mi zamjerio ništa da sam broj samo malo smanjila, da sam očekivanja samo malo spustila. Ja sama na kraju dana osjećala bih grižnju savjesti zbog svega što nisam napravila umjesto ponosa na sve ono što jesam i taj začarani krug, uvijek opterećena onime što nisam, nikad ponosna na ono što jesam uradila, vrtio me u centrifugu.

Sada hodam ulicama još samo koji dan neistopljenog asfalta i potkošulja mi se zarolala do grudnjaka. Namjerno ne svraćam nigdje da je skinem i strpam u torbicu. Sada to više ne moram. Ofirno je povlačim prema dolje, mojim je bubrezima ipak toplo i ja sam najednom tako blaženo neopterećena time. Dan je ispunjen samo jednom sjajno odrađenom stvari, istrpana sam i to je u redu. I to je dovoljno. Nema nereda. Proljeće je zapravo ljeto i u mojoj mirnoj glavi ovo je sada neki potpuno novi griz otpuštanja.