Zašto mi je lakše biti tužna nego uplašena?

Published on 20 November 2026 at 07:58

“A gdje je tvoj mrak?” osjetila sam kako mi nalazi pogled. Stidljivo, moja odvažnost je ustuknula. Zastala sam. Jedan udah. Riječi neće van. Pitanje me pogodilo točno u sjecište misli. Suzila sam pogled.

Petak je ujutro i ja sjedim na sivom kauču. R. je na drugom kraju svijeta. Osjetim to prejako. Vremenska razlika izvukla je iz ormara neke teške vreće koje još uvijek mogu ponijeti, ali ih to ne čini manje teškima. Onda smo bili razdvojeni samo on i ja, sada smo razdvojeni on, ja i još dvoje malih nas. Od toga sam u isto vrijeme i dugokosi i ćelavi Samson. Koljena klecaju kad me dotakne strah.

“Mislim da sam se ja rodila s mrakom,” objasnila sam polako ono što možda dugo o sebi znam, ali ne izgovaram. Tako lako prihvaćam mrak kao dio sebe. Nije mi problem priznati da sam ga u nekim životnim situacijama priželjkivala, grlila i rado nosila ispod svoje vanjštine. U svijetu u kojem nisu bili važni pravi modni dodaci koji su mi važni sad, moj mrak bio je moj Chanel. Iz te skupocjene, moje unikatne, mirisne kožne torbice izvlačila sam ono čime sam se silno ponosila. Duboke misli, poeziju, tekstove. Riječi, toliko puta od sviju hvaljene, slovima nacrtane prizore kojima se pljeskalo u dvoranama. I taj mrak bio je moj dizajnerski mrak, rađen po mojim mjerama. Samo moj. I, kako to obično s takvim dodacima biva, skupo sam ga platila i na neki način njime se šepurila.

Sa svojim mrakom, tako, nikad nisam imala problem. S druge strane, strah sam sakrivala. Ne da ga nisam ponosno izlagala na police svoje svakodnevice, nego sam od njega bježala. Kako bi god izvirio odnekud, ja bih ga pokrivala prvim što bi mi došlo pod ruku. Ova koljena ne klecaju! Strah je vozilo za koje ja nisam položila vozački. Ne znam šta bih kad me obuzme, pa onda samo izađem i nastavim pješice. Pa čak i onda, kad je R. konstantno bio na drugom kraju svijeta, ja se uopće nisam bojala. A često sam i slobodno znala biti tužna. Zašto mi je toliko lakše biti tužna nego uplašena? I ne samo da mi je lakše, nego ću, ako imam izbor, uvijek izabrati tugu. Znam ja gdje je moj mrak.

Nepoznanica je strah. S njim mi je teško sjesti za volan. Suze su nešto čemu znam početak i kraj, znam kamo i kako s njima. Panika je nešto sasvim drugo, bujica slika od kojih drhtim za mene je podignuta ručna.

Zapravo, za razliku od tuge, za strah sebi nikad nisam dala dozvolu. Sve dok se dio moga srca nije preselio u srca njih dvoje. Zato je lakše. Svoju tugu imam samo ja, kontroliram samo ja, njome upravljam samo ja. Strah se nitima proteže iz mog i veže za komadiće njihovih malih srca.

Tada sam shvatila. Ne vozim ja. Strah vozi i boli ga briga imam li ja vozačku. Kad me pokupi, a kupit će me često do zauvijek, jedino što mogu jest da pronađem u kojoj se brzini mogu voziti s njim, a da se ne polomim. 

 

Add comment

Comments

There are no comments yet.