Jednorog

Malo je ljudi koji će se probuditi u dva ujutro, dvije milistotinke prije tvoje poruke koja kaže da ne možeš spavati. Ostat će budni s tobom cijelu noć, pričajući ni o čemu, dok im se u kutu sobe priviđaju stvari koje su ostavili u snu. Ta 'ko može kapcima narediti da se ne spuštaju osim ljubavi koja im isto tako naređuje da se sjure prema obrazima kad se usne približavaju. Kao ona, ta veličanstvena gospođa Lj., nitko ne može noći pripisati svojstvo dana i dati čovjeku snage za doručak preko telefona u tri ujutro i podršku koja svoju užad zabacuje do zauvijek.

Malo je ljudi koji će trpjeti sve tvoje panike i nemoći. Da, i našu vlastitu nemoć često trpe oni oko nas, osobito ako ta nemoć grize oči i dušu kao aceton muške nosnice. Ima njih koji ostanu unatoč tomu pa taj aceton udahnu još jače, zasuču rukave i drže ti kosu dok povraćaš sva svoja razočarenja, tugu i nepovjerenje u samog sebe. Pa ti nakon toga još kažu da povraćaš najljepše od svih kojima su ikad čuvali kosu.

Malo je ljudi s kojima možeš provesti duže od dvadeset četiri sata u komadu, a da na površinu ne isplivaju neslaganja, živcima obojene rečenice i kolutanja očiju. Onih s kojima možeš imati rasprave o gramatici uz grohote smijeha i šminku razmazanu od suza smijalica. Kad se probudiš u sobi punoj nereda, a savršenog prijateljskog sklada, osjećaš kao da si na naslovnoj špici neke najbolje, najpoznatije i najzabavnije serije. I odjednom shvatiš da ti ništa ne nedostaje u toj priči jer sve što imate složili ste sami, svojom posebnošću i nezamjenjivošću.

Malo je ljudi po čijem dahu preko telefona možeš prepoznati što će reći. Prepoznaješ točno, po tome koliko je zraka uzeo iz pluća, kako je namjestio usne i u kojem mu je položaju jezik. Osjećaš koje će slovo prvo izgovoriti, a po tome onda i što će ti reći. Izlijećeš brzo da i ti njega isto to, a kad te pita kako si znala, znaš da ćeš mu moći objasniti i da će razumjeti.

I što prije shvatiš da ih je malo, ljepše će ti u životu biti.

Jednog ćeš dana šetati s nečijim prstima isprepletenim u svoje, nadajući se da je on jedan od tvojih malo ljudi. Tišinu u kojoj se stvaraju najljepši trenuci sumraka jedne subote prekinut će zvuk vlaka koji klizi po tračnicama. U istom trenutku ćete pogledati nadesno i u jurećem stroju za putovanje kroz prostor i vrijeme on će vidjeti nešto čudno, gotovo nepostojeće, nemoguće i nimalo tipično za njega, za vas, ovaj grad i ovaj svijet.

„Vidi, jednorog!“ – povikat će prije nego što čuje sam sebe i laičku, na oko naivnu apsurdnost te rečenice.
„Vidi, stvarno!“ – dokazat ćeš mu da si ti jedna od njegovih malo ljudi.