Ples koji biraju dame

Zapitat ćeš se jednog jutra, ako već nisi, šta je uradio s majicama koje si mu poklonila. Pitat ćeš se tko ih oblači ujutro i na sebe lijepi onaj specifični miris njegove kože pomiješan s dimom cigareta. Pitat ćeš se tko se budi pored njega, krmeljavog i toplog od sna, nakon što se izvuče ispod njegovog čvrstog zagrljaja koji ti je bio utočište godinama. Kad si ti posezala za njima, sva raščupana i tek probuđena, tebi su te majice bile previše djetinjaste. Krevet iz njegovih osnovnoškolskih, srednjoškolskih i svih ostalih dana ti je bio premalen. Zidovi njegove sobe previše šareni, a i on se uvijek smijao svakoj gluposti na svijetu. Ta zvonkost i prodornost njegovog smijeha odavala je da nije bio nimalo ozbiljan, nimalo sofisticiran. Nije poznavao melodiju šuškavih valuta, nije mu bilo važno kakve majice nosi. A ti ne da si previše pažnje posvećivala njegovim majicama, nego si ih htjela sve pobacati i oblačiti ga u košulje od kašmira. Htjela si da plešete na zabavama na kojima se pije skupo vino i jede kavijar. Htjela si ples koji biraju dame.

Sjetit ćeš se jednog jutra, ako već nisi, kako bi uvijek prije njega ušla u kupaonicu. U kupaonici bez polica imala si svoju policu na kojoj su stajale kreme, losioni, parfemi, regenerator, neseser sa šminkom i sve druge stvari koje si nosila sa sobom svaki put kad bi dolazila. Taj poveći kofer koji si vukla uključivao je prejaku želju za mijenjanjem iz korijena svega što on jest, neostvarenu želju za putovanjima oko svijeta, doručke na kojima ćeš svoje nožne prstiće umakati u plićak nekog oceana i prikrivenu želju da se ne budiš više u njegovoj sobi i ne oblačiš njegove majice koje su ti već nepodnošljivo smrdjele na prazan novčanik, premalo ambicije i jeftini dezodorans. Svaki put kad bi se nasmijao, onako specifično, svugdje i uvijek prepoznatljivo, te tri željice za koje zlatne ribice nije bilo bi te probole pod rebra i stvorile bore između očiju. Ponekad bi provodila u toj kupaonici previše više minuta nego što je to bilo potrebno. Razmišljala si o svemu i svačemu, samo ti jedno nikad nije palo na pamet. Dame koje biraju, biraju svaki svoj ples i same su krive za pogrešne korake.

Probudit ćeš se jednog jutra, ako već nisi, u svilenoj spavaćici sa svojim ormarom za šminku u trosobnoj kući s pogledom na liniju na kojoj more i nebo vode ljubav. Nećeš znati zašto, ali kad ti vjetar prođe kroz kosu tek opranu i savršeno njegovanu , shvatit ćeš da je taj balkon za tebe pogrešno mjesto. Neće te s tih misli smetnuti ni tvoj muž koji ti donosi bijelu kavu i kroasan jer ćeš shvatiti da živiš pogrešne snove. Zapravo želiš doručkovati jeftinu cigaretu i smijeh u nečijoj majici. Tvoja savršeno uglađena vanjština, shvatit ćeš, odražava tvoju nesređenu i uvelu nutrinu, kao što tvoja besprijekorna kuća na plaži nije ništa drugo nego bijeg koji je ostavio krvava stopala, iscrpljeno tijelo i zapostavljen duh. Da si nekoć s njegovim osjećajima bila pažljiva kao s nanošenjem tuša i rumenila, možda sad ne bi imala neizbrisive crne podočnjake.

Okružena svim stvarima koje si od pamtivijeka zapisivala u dnevnik svojih maštarija, shvatit ćeš zašto je imao onako zvonak i prodoran, specifičan, svugdje i uvijek prepoznatljiv, samo njemu svojstven smijeh. Shvatit ćeš jer ćeš ga čuti kako se ori svijetom ozidanim tvojim ušima.

Zatvorit ćeš oči i zagristi usne jer znaš da nakon smijeha nanesenog vjetrom slijedi ispunjavanje tvojih nosnica mirisom njegove kože, a onda i suza koju ćeš pokušati spriječiti. Znat ćeš po glasnoći i prirodi tog smijeha kojeg čuješ svjetovima i vremenskim zonama udaljena da je… sretan.

Zaželjet ćeš jednog jutra, ako već nisi, da te samo još jednom prebroji na prste. Naravno, u sobi s neurednim zidovima, sivim zadimljenim zavjesama i mirisom jeftinog dezodoransa.