Sjedili smo u autu na kraju grada. Oko nas nered započetih cesta, a u nama nered započetih planova. Nisam te se nikako mogla zasititi i svaki mi dodir ruke govorio više od onog prethodnog. Kako sam te ono prošli put pustila? Ne znam.
Gledali smo kroz šiber auta i čekali zvijezde da se pojave. Vani je puhala bura i tjerala zimu još koji dan od nas. Poželio si sunce i dočekalo te. Vidio si milijun sunaca ovoga svijeta i znaš da ga ovakvog nema nigdje. U nama je puhala bura nekih životnih odluka, pitanja, strahova. Pravili smo se da nije hladna i da nas ne šamara po licu kao ona vanjska. Kako smo se ono prošli put dogovorili? Ne znam.
Za svaku tvoju riječ ja ih smislim još hiljade i tisuće. Za svaku onu koju prešutiš napišem antologijske knjige. Na obraze zakačim pribadače i usne na njih objesim, da osmijeh oboma da malo snage koju trebamo. Ali ti čitaš kroz te zavjese. Pitaš me šta mi je.
Ništa.
Pitaš me šta mi je.
Ništa, kažem ja.
Oblaci putuju i liče mi na sat čije kazaljke žure brže nego inače. Kao da je vrijeme postalo prezaposleno u zadnjih nekoliko tjedana pa žurilo da što prije odradi dane. Zove te vrijeme, ne odustaje ni kad mu kažem da trenutno nisi dostupan i da ne možeš odgovoriti na poziv. Telefon ti drnda i morat ćeš se javiti, znam. Pitaš me šta mi je. Ništa, kažem ja i namještam zastore osmijeha na usnama da ne bi spali.
Mostarska je bura nešto što odvaja naš grad od svih drugih gradova koje poznajem. Baš kao što pročisti nebo od oblaka, tako i ljude pročisti od teških misli. Razbistri glavu. Pa makar se nekad morali nositi s migrenama, hladnim danima i ožiljcima na obrazima, ne bismo je mijenjali ni za što. Volimo je zato što je jaka, gruba, okrutna, nepobjediva i samo naša. Baš kao i najljepše ljubavi.
Nije fer da ti kažem da bih da ostaneš, pa šutim. Ali ponekad smo moj grad i ja jedno i on govori umjesto mene. Ne gledam te u oči da ne bih zasuzila jer ne želim pokvariti ove sunčane dane. Umjesto „ništa“ mogla bih ti slagati, ali neću ni to. A bura me jača i govori da je uz mene. Uzburkala je cijelu noć i digla prašinu oko nas.
Za hladne noći ne treba plamen, samo jedan zagrljaj u kojem ćeš se smijati i zagrijati onaj prostor između vaših usana dok se odmarate od poljupca. Srca griju jače od svih peći na svijetu. Umjesto vas neka govore oblaci koji žure po nebu da otkriju pun mjesec. A kad ga otkriju, upali radio, možda baš vaša pjesma zasvira.
Pitaš me šta mi je, a ja šutim i smišljam kako da skrenem misli i tebi i sebi. U to započinje Štulić na RDV-u i kaže da se meni, dušo, od tebe ne rastaje.
Eto to mi je, kažem ja.
I tebi je, kažeš ti.
Bura se smirila. I više nismo pričali o tome.
Add comment
Comments