Ovaj mi je tjedan bio paklen. Pri tome ne mislim na vruće dane koji su nas oboje častili na različitim stranama svijeta. Bio mi je pakleno težak, nemilosrdan i neprijateljski raspoložen. Da je tjedan čovjek, ovaj bi me povratio kao litre alkohola nakon duge noći. Nikako mu nisam sjela na želudac. Da je tjedan čovjek, ti bi ovoga opalio šakom i rekao mu da nam se više ne približava.
Ovaj je tjedan bio savršen za zaboraviti. Toliko je trenutaka u njemu bilo u kojima sam morala progutati knedlu veličine Hulka da mi ne bi počele frcati i Neretva i Radobolja iz očiju. Znala sam, ako ih pustim vani jednom, tražit će da izađu svakih nekoliko sati, kao malo dijete koje se poželjelo izlazaka u park. Toliko sam puta morala zatvoriti oči, duboko udahnuti i reći sama sebi „Ovo je samo jedna od stvari u nizu koje te pokušavaju izbaciti iz takta. Diši.“ Toliko sam puta to morala reći tebi.
Ovo je bio tjedan u kojem je sve nekako krenulo nakrivo. Kao da sam pogrešno nataknula vunicu na iglu pa mi se cijeli džemper ispleo naopako. Nije mi pomagalo da se tješim onim da će mi nešto biti drago, ako ga takvog obučem. Ovaj mi je tjedan sjeo na glavu kao teško nebo usred siječnja, a džemper obučen naopako samo me davio.
Negdje oko četvrtka prestala sam se truditi da ga okrenem na pravi put. Shvatila sam, ovaj je tjedan kao olabavio šaraf. Nema od njega ništa. Pusti ga neka se skroz izvali iz zida i zabij novi na nekom drugom mjestu. Prestala sam očekivati da će u njemu biti nešto što će mi nadoknaditi sve živce koje sam pobacala po opalom beharu.
Negdje oko četvrtka prestala sam se truditi. Samo sam spakirala jedan par farmerica i knjigu i sjela na autobus. Odustala sam od ovog tjedna, kao što se odustaje od pitanja koje prvi put vidiš na ispitu. Znaš da nema ništa od uzaludnog trabunjanja po papiru. Bit će bolje drugi put.
Sjela sam u bus i naslonila glavu na ogromno prozorsko staklo umjesto jastuka. Tebi poželjela laku noć i osam sati kasnije stigla na Balinovac. Izašla s jednom napola praznom torbom i duboko udahnula. Nije bilo nikoga, samo se jedan policajac zijevajući pripremao završiti smjenu. Miris mokrog asfalta poslije kiše kao da mi je ugravirao u pluća „Nema veze“, tu čarobnu rečenicu koja ni po čemu ne objašnjava zašto čovjeku bude bolje, ali nekako izliječi od svih briga, makar na par trenutaka.
Zaspala sam sa sestrinom rukom u ruci i mačkom kod noga. Vanjski zidovi moje sobe već su dovoljno nahranjeni najtoplijim ljetom proljeća i nije hladno. Od ljubavi koja zrači iz svakog kuta ove kuće tjera me da hodam bez čarapa po pločicama.
Subota je mirisala na kavu, planove ispričane na balkonu i željom da nikada ne završi.
Nedjelja je mirisala na zoru i pjev ptica pod prozorom, umočeni kruh u vodicu od paradajza i tiho malo „Volim te“ u zvučnik telefona, da nitko ne čuje.
Nigdje nema takvog mira kao što ga ima kući. Pitala sam se zašto bi itko ikada htio otići odavde. I prije nego što sam dovršila to pitanje, znala sam odgovor. Sto milijuna odgovora. Previše nas toga tjera iz ovih drumova sevdaha i sunčeve mladosti. Previše nas toga tjera i mi postajemo ovisni o vraćanju. Uviđamo da druga mjesta ovog opasnog svijeta nude tugu oštriju od sevdaha, a sunce slabo, staro i izborano. Tuđa tuga i pokvareni tjedan bole jače jer šibaju nepoznato. Ovdje barem sam sebi ubereš šibu sa šipka ispred kuće pa znaš šta te čeka i čim je isplačeš, zaboraviš.
Ovaj me tjedan isprebijao kao bura razgrnute ručnike na štriku. Za svaki dobiveni udarac i tebi sam jedan proslijedila. Pobjegla sam u zaklon i pričekala da završi. Sutra se nadam nekom vedrijem vremenu i slabijim glavoboljama. Ako ipak bude drukčije, barem znam da sam od skloništa udaljena tek jednu dugu vožnju. Barem znam da sklonište imam.
Nigdje nema mira kao što ga ima kući. I iako je gotovo besmisleno biti ovdje bez tebe, čekanje ima miris asfalta poslije kiše – udišem ga i znam da vodi nečemu lijepome. Osunčanim kavama i šutnji s imenom koje zamišljam dok se vozim do kolodvora.
Add comment
Comments