Iz moje je velike, smeđe torbe danas u knjižnici Filozofskog fakulteta ispadalo svašta. Od laptopa za onaj odrasli dio glave koji zarađuje šuškave papire preko zgužvanih papira za onaj dio mene koji voli zapisivati što drugi govore, do četkice za zube, čarapa i plave karirane košulje s crvenom flekom od jagode. Sve pomiješano, zgužvano i razbacano. Cijela glava u jednoj torbi.
Iz mojih su dana ovaj tjedan provirila sva četiri godišnja doba. Mirisala je jesen, prijetila i zima. Proljeće je bilo najviše uporno i milovalo je svaku vlas kose i poru lica. Najnježnije je ipak bilo Četvrtkovo ljeto. Privuklo se tiho, a to mu nije svojstveno. Ono obično nastupa bombastično, sve posipajući dan konfetima i zvoneći golemim instrumentima. Jarun mu je, takvom umiljatom i snenom, posudio svoje plaže, opustošenu scenu starog festivala i netaknute tratinčice. Ona je ponudila svoju ležernost i djetinjstvo tridesetih kakvim ja nisam gospodarila nikada. Sipala je razgovor u visoke čaše i mrvila posebnost u šarene zdjele. Snježna nježnost u jednoj osobi.
Iz mojih su očiju danas potrčale tri suze. Jedna je pobjegla od radosti koju izazove samo par riječi iz kutije koja svijetli. Druga se progurala pred kihanje i najavila staru dobru prijateljicu koja s proljećem raspremi svoje alergo-kofere u moje nosnice. Treća se prišunjala polako, stidljivo, jer zna da se stidim i ne znam što bih s njom kad dođe. Putovala je tiho, kao zrnca šećera iz vrećice u današnjoj kavi i ozarila lice vješto, kao svaka sitna tuga s kojom se pojavi. Zasuzila je i ona, moja djevojčica i Diva, sve trčeći prstima da pobriše tu sramotu i sakrije je plavim pramenovima. Djevojčica i Diva plavih bunara od očiju.
Da imam ljudsku čarobnu moć, bila bi to sposobnost pronalaženja ključeva u torbi. Uz pomoć neke magije uvijek uspijem zavući ruku u taj bezdan knjiga, šminke, odjeće i stvari i bez uplitanja vida izvući ključeve iz crnog ponora nepreglednosti. Da imam nadljudsku čarobnu moć, bila bi to sposobnost da iz ponora ovog svijeta uz pomoć neke magije znam iščupati predivne ljude za svoje prijatelje.
Cijeli je život velika, smeđa torba. Ponesi u njoj sve – od najkompleksnijih sustava do žutih četkica za zube. Sve je važno i ima džepić za sebe u toj torbi. Uđi u različite stanove i iz te torbe u svakom od njih ponešto ostavi. Bit će ti je lakše nositi i po makadamu i po plaži, a napravit ćeš mjesta poželiš li ponijeti sa sobom koji kamenčić ili školjku.
Živi tjedne pune godišnjih doba i voli ljude s kojima možeš razgovarati suzama koje će vam poteći u isto vrijeme. Sve je važno. Čuvaj ljude kod kojih ostavljaš teške torbe života i čije majice možeš obući kad uflekaš košulju jagodom. Voli ljude koji znaju da samo s tobom mogu pogledati neki novi, čudni film.
S takvim su ljudima livade pune tratinčica stvarnost.
A cijeli život postaje jedna nepobjediva čarobna moć.
Add comment
Comments