U mojim ogledalima uvijek jedan dio fali. U svojoj glavi ja nikad nisam potpuno kompletna.
Ljudi bi morali reći da to tako treba biti, da jedan dio uvijek mora ostati za sanjanje. Jedna bi se pločica uvijek morala moći izvaditi i popuniti nečim što će postojati samo tog dana i više nikada. Ali to nitko ne kaže. Svi kažu da se moraš ostvariti do određenog doba. Posložiti sve pločice i čvrsto ih zacementirati u jednu sliku.
Ja, eto, hodam po prenapučenim ulicama. Držim se za ruke. Ljubim se u vlakovima i riskiram da dobijem kaznu zbog toga. Ne mogu to da svrstam ni u kakvu sliku.
Svađam se s gradovima, smirujem se na plažama. Ljutim se na sebe i podnosim sve što mi dolazi na kožu, jer sam tako naučila. Igram se odraslosti, nesvjesna da većeg djetinjstva od toga nema. Šminkam se obavezama i tuširam tišinom.
To je sad moja pločica viška. Rukavica prišivena za zglob. Šalabahter na kojem ne piše do kad se moram ostvariti i šta moram postati. Razbijeno ogledalo i nepotpuna slika. Razmislit ću šta ću s njom poslije. Sad je ona sve što imam.
Add comment
Comments