Putovanja

Putovanja zapravo uvijek doživimo nekad kasnije, kad prođe vrijeme i kad prođeš onaj stari ti. Kad sjedneš u svoju običnost i poželiš da budeš samo malo neobičan. Čuješ neku staru pjesmu ili uvodnu špicu serije i ona te zavitlja u prošlost kad si udisao neki tuđi zrak i gazio po nekom tuđem betonu. Onaj osjećaj koji ti protutnja želucem i srcem? Nije sreća, nije tuga, nije melankolija, nije radost. Ma nije ni nedostajanje, njega dobro znam. Nije čežnja, s njom pijem kavu svako jutro. To je doživljaj putovanja. Tek sad. Tek godinu dana poslije. Je li to još jedna stvar zbog koje je čovjek proklet?

Slaba kava i još slabija bura koja pokušava rashladiti, nakon toliko godina, onaj pravi mostarski ćelopek, dovele su me jutros u to stanje uma. Kad negdje otputujemo, ispraznimo glavu kao memoriju od aparata, da u nju stavimo što više slika, uspomena, mirisa i riječi. I onda, kao bez glave, srljamo po tom stranom mjestu, ne biramo. U memoriju spremamo sve, trpamo još samo jedan kamenčić u torbu prije nego što je zatvorimo i udahnemo sve ono što nam nudi taj novi stranac kojemu se divimo. Kad legnemo navečer u neudobni krevet iznajmljenog stana, pomišljamo na stari, pravi dom, zovemo svoje i pričamo im kako nam je divno, ali da ipak najvećim dijelom svoga srca jedva čekamo kavu na ćelopeku na kojoj se komunicira samo telepatijom.

A onda se vratimo u dobro poznate zidove i ostavljamo neraspakiran kofer da čeka nekoliko dana. Pričamo i predstavljamo svaku neobičnost s kojom smo se upoznali i uvijek iznova neumorno ponavljamo kako toga nikako da postanemo svjesni. Pokazujemo slike spremljene na digitalnim mozgovima i one pohranjene iza kapaka. Za par dana sve je opet po starom. Kao da nikad nigdje nismo ni bili. Žalimo se na iste stvari, iste nam stvari smetaju, od istih bismo stvari željeli pobjeći.

Potrebna je samo jedna pjesma da oživi doživljaj putovanja. I on se uvijek i po pravilu dogodi kad prođe previše vremena. Što više vremena prođe, to je doživljaj jači. Obožavaš sebe koji si bio tada i tamo, a ovaj koji sjedi ovdje i sada tako ti je dosadan, letargičan i prezireš ga.Tako se jutros pitam, šta nas to koči da doživljavamo trenutak dok se on događa?

Ako si sad negdje daleko od kuće, zatvori ovaj prozor i otvori vrata. Izađi na ulicu i kupi neki specijalitet sa štanda. Sjedni na travu, uzmi trenutak i doživi ga. Nitko ti ne garantira da ćeš imati drugu priliku.

Ako si sad na svom kauču i dosadno ti je, zatvori ovaj prozor, nazovi nekoga od svojih i dogovori izlazak. Dogovori druženje uz film, kavu kad malo ohane žega, šetnju sutra ujutro zorom. Zagrli kućnog ljubimca, otiđi kod bake i odvedi malu sestru na bazen.

Nema povratka. Doživljaji koji kasne imaju tendenciju da pređu u žaljenje. Šta će nam to? Samo udahni i osvijesti da si sada tu gdje jesi i izvuci apsolutno najbolje od onoga što to mjesto pruža. Čovjek je, između ostalog, proklet zbog toga što mu često to najbolje izgleda najmanje važno. Ako ga ipak nekako pronađeš, pobijedio si u svakoj igrici. Zbog toga vrijedi(š).