U petak je moj tata stari svat kod mog Jope. Sigurno znaš Jopu, to je onaj najzvonkiji osmijeh Mostara. Kao stari svat, običaj je da moj tata pozdravi sve prisutne i obrati im se s nekoliko riječi. Kad je on to čuo, pitao me da mu predložim par rečenica za govor. I ja sam prihvatila, malo zastala i izustila dvije probne rečenice. Kad sam završila, tata me gledao s nekim polunamrštenim čelom i rekao mi „Ma... Nemoj se ti ljutit, al' to tvoje mi je nekako malo plačkavo. Kod Jope se mora provuć neka zajebancija.“
Nasmijala sam se. Nisam se naljutila jer je imao pravo. Zašto bi itko riskirao dosadne suze da se sanjkaju niz obraze tamo gdje je ljepše da se smijeh zakotrlja preko grla? Još ako samo jedna osoba ima smijeh tako zarazan da bi prodrmao i pokorio cijelu četu namćorastih mrguda, suzama ne treba uručivati ni pozivnicu iz kurtoazije.
Jedne sam večeri, prije nekoliko godina, u Zagrebu sjedila sama za laptopom i stvarala neke škrabalice. Ne palim televizor u takvim situacijama, jedva da i muziku čujem ako joj i dozvolim da se miješa u moju večer. Samo, u zgradi u kojoj živim zvučna je izolacija tanja od živaca pri kraju radnog i predugog ponedjeljka. Tako uvijek čujem zvonjavu telefona susjeda, plač bebe s dna hodnika i zvučne efekte filmova puštenih na katu iznad. Te je večeri netko imao zabavu i, sudeći po onome što su zidovi propuštali, gorilo im je. Znala sam to jer sam u par navrata začula tako gromoglasan, odjekujuć i zarazan smijeh koji za sobom vuče rijeku popratnih smijehova. Taj me smijeh podsjetio na Jopin, pa sam ga išla potražiti na plavetnilu fejsa i pitati ga je li svemir stvarno tako zabavan lik da ga je nekako smjestio u moju zagrebačku zgradu tog vikenda. Otišla sam na profil i na cover slici vidjela nešto što mi od tog dana zabljesne u glavi kad god pomislim na riječ „sreća“.
Jopa i ja ne viđamo se svake srijede ili četvrtka navečer na piću. Mi nismo takvi rođaci. Mi se ne viđamo više tako često ni na rođendane, Božiće, Uskrse i sve te organizirane okupljalice. U mobitelu imam pet brojeva koji su nazvani „Jopa“, „Jopa 2“, „Jopa novi“, „Jopa stvarno novi“, „Jopa sto posto“. Svaki od njih rijetko zovem, većinom zato što mislim da postoji neki šesti koji nisam memorirala. Sve to nije mi ni najmanje bitno. Svojoj djeci i njihovoj djeci ja ću uvijek pričati da je Jopa bio ta osoba koja me izvukla iz moje prve najveće tuge, kad je na balkonu pričao svoje provale iz Nove gimnazije ne bi li me nasmijao i natjerao da zaboravim na grozotu i suze prolivene toga dana. Nas dvoje kad se sretnemo, bez obzira na to koliko smo se fizički promijenili, uvijek jedno u drugom skužimo da smo isto ono dvoje od prije milijun godina, što su slični kao brat i sestra i da nam ne trebaju kave i brojevi da znamo da jedno drugo uvijek, ako ništa drugo, možemo pogoditi pjesmom.
Za ljubav je najvažnije ono što misliš da apsolutno nikako nije važno i da dolazi gratis. Lako je voljeti onoga koji ti kupuje cvijeće za svaki rođendan i polugodišnjicu prvog poljupca. Lako je živjeti s fiksiranim smijehom na usnama koji ne otkriva desni i složi ti savršeni sklad lica. Lako je i lijepo je, tu nema sumnje. Ali najljepše je od svega znati da imaš nekoga tko će se na tvoje riječi nasmijati tako jedinstveno da će taj osmijeh vojska sretnih nositi kao zaštitni znak na svim svojim ordenima. Najljepše je voljeti onu koja te nasmijava do toga da ti srce preskače i ostaješ bez daha. Te sam tihe zagrebačke večeri, prošarane nekim tuđim smijehom, na cover slici svog Jope vidjela da ga Ivana nasmijava do onog pravog, samo njegovog osmijeha. Sačuvala sam tu sliku u glavi, jer sam znala da ću im jednog dana to ispričati.
Moj tata u petak neće čitati ovaj tekst. Raja bi pozaspala, svjesna sam ja toga. Ovaj tekst će ostati meni kao uspomena da me osjećaj nije prevario. Ostat će kao potvrda da je sreća vidljiva i opipljiva, a svi koji poznaju Jopu i Ivanu složit će se sa mnom. Ja ne znam koja je Jopina najdraža pjesma i sva sreća da više ne postoje one želje i pozdravi što kao član uže rodbine moraš naručit da zasvira na radiju kad svatovi pođu po mladu, jer ja ne znam šta bih naručila. Umjesto toga, neka želja ide ovako.
Budite inspiracija svima oko sebe, budite slika na kojoj se kreveljite od smijeha i ne namještate u poze. Budite prepoznatljivi po smijehu i zajebanciji, opuštenosti i dobroj atmosferi. Jer danas se namješteni parovi viđaju svugdje i vječni su samo kao što je vječno umjetno cvijeće. Endemi su takvi kao vi, iskreno jednostavni i zabavni, neprolazni i neuvenjivi, kakva i jeste prava ljubav. Slavite ljubav, iz najdublje ladice svojih duša i živite je svakom porom svojih tijela.
Svoju ću želju i pozdrav onda ostaviti u ovom obliku i pustiti da se zove baš – sreća. Iako, ta je riječ kao trepavica slaba da obuhvati sve ono što vam želim u životu.
Add comment
Comments