To ti je jesen. Recept najbolji za spuštanje pogleda. Dama koja ogoli sve na šta spusti dah. Ledena kraljica koja ohladi i najjači kolovoz.
I ne može rujan ništa protiv nje. Bespomoćan je i slab u svim svojim igrama hard-to-get ljeta. Posustane, kao kakva ludo zaljubljena žena pred onim koji joj zna svaku žicu u tijelu. Čuj rujan, a žena. Čuj jesen, a takav zajeban lik.
Rozi se i sjaji koliko hoćeš uz taj zid, ali prolit će po tebi svoje teške kapi i spustit ćeš pogled. Zeleni se i bahati koliko te volja, tu ispod balkona, ali pobacat će po tebi te posustale ružine latice tako da splasneš kao vjera u ono što je odavno gotovo. Jesen je onaj zlikovac iz crtića, za kojeg se nadaš da će ti se ipak dodvoriti do kraja. Ali teško, bome. Teško.
Recept najbolji za spuštanje glave i pokidane latice. Dodaj joj još dvije žlice mokre trave. Ubaci tri-četiri izmrvljena usamljena petka uvečer, još koju kap osmijeha preko volje i zrno sjećanja na ljeto.
Samo izbaci sve odlaske. Odlasci, kažu, imaju neke gorke sjemenke koje te ugrizu za želudac. Za želudac, a bome i za srce. Od njih hoće one knedle u grlu i stisnute usne. I, kažu, odlasci pravo teško sjedaju ujesen.
Add comment
Comments