Ćevapi s lukom

U životu barem jednom voliš pogrešnu osobu. Znaš da je pogrešna i da je sve što te ta ljubav tjera da radiš pogrešno, ali ipak voliš i ne odustaješ. Uporna si k'o magarac. Misliš da si u nekom vakuumu u kojemu ne vrijede pravila samopoštovanja i igraš se loše odjevenog statista u još lošijem filmu. Ljubiš, a od tog poljupca ostaje samo razmazani ruž. Grliš, a od tog zagrljaja samo te žulja nakit. Tek kad ostavljaš, osjećaš koliko si svoja zaboravila biti.

U životu barem jedan period jedeš lošu hranu. Živiš brzo i prelijećeš preko dana kao komarac preko hladnog pića. Zadovoljavaš se brzim ugrizima nekog užeglog peciva u fišeku, jer od toga postoje bitniji zalogaji. Čeka te neko ostvarivanje, negdje tamo neki je cilj do kojeg moraš stići. Ne ručaš više uz čašu vina i osmijeh preko stola. Zato spavaš uz nedovršene ugrize nekog usputnog romana i gubiš u igrici koju zoveš životom.

Ali neka ih. I pogrešnih ljudi i štetnih zalogaja. Vrijedni su isto kao i ovi s druge strane spektra. Jer da nije bilo svih tih muškaraca i zalogaja loših za srce, ne bi bilo ovih što srce liječe. Znala si uvijek da samo ono s krhotinama u sebi nosi čitave škrinje priča koje ćeš ostavljati putem da te se zapamti po svijetu.

Doći će u životu jednom onda i onaj pravi, zdrav za svaku žilu u tvom tijelu i štetan samo po depresiju. Prošetat ćete gradom i prepričati sve što vam stoji na duši i mislima, sve loveći dah između poljubaca dok se smotani smijete kad ne znate zagrljeni hodati. S tim pravim uvijek sve dolazi kao majkina krema od kantariona na opeklinu od sunca. Stat ćete kod Rote u Starom gradu i podijelit porciju ćevapa.

„Jašta ćemo nego s lukom, haj' majke ti. Ima žvaka.“

I zagarantirano ćete zaspati malo smrdljivi, ali sto puta toliko sretni.