Došla sam jučer kod svoje bake na brijeg. Boli je, ne može ustati. Pao joj imunitet, preforsirala se pa su godine, prevruća jesen i ostali djelatnici banke zvane Život došli po naplatu duga. Čudno mi je bilo sjediti tamo, na tom kauču s kojeg su mi noge visile dok sam bila još djevojčica s pletenicama, a ona da leži. Čudno mi je bilo gledati nju kako leži, a ne iznosi mi na stol ajvar, sir iz mijeha, špek i pršut. Bojala sam se i nadala se da će joj biti bolje jer sam zaboravila kako se nosi s takvim životnim situacijama, a još mi se ne postavlja njena slika pored dedine.
Danas smo sestra i ja opet otišle vidjeti kako je i treba li joj išta. Bolje je danas, kaže mama da je noćas i malo bolje spavala. Njen stan uvijek mi je mirisao specifično. Ne može se taj miris imenovati, nije to aroma nekog osvježivača ili biljke. Jednostavno miriše na bakinu kuću. Bakine kuće su djetinjstvo puno smijeha i trčanja po stubištu. Miriše na izlete, druženja na terasi dok gledamo zvijezde i riješimo punu teglu maslina. Ja i moja pedeset godina starija prijateljica.
Zatvaram vrata i ulazim u dnevni, dok pod mojim stopalima škripi stari parket. Poput Crvenkapice, pitam je kako je i šta je boli. Ona skida naočale i spušta knjigu, neku molitvu da ozdravi, i govori da je dobro. Naravno da je dobro, pa nitko u životu od te žene nije čuo da je nešto boli i da joj je loše. Vidjela sam je da plače kad je dedo umro, još koji put poslije na njegov spomen, i nikad više. A misliš da je nije bolilo nikad? Jašta je. Samo - stijene ne znaju da govore i plaču samo u mraku.
Pridiže se i ja je pitam šta joj je ovo na stolu. Buredžici, kaže, donijeli mama i ujko jutros. Pored njih peksimeti i sir, napravila joj Nikolina s prvog kata. I grožđe stoji na stolu. Mira, njena vječna družica iz stana do nje, bila je s njom sinoć do nekih doba, kaže, pravila joj društvo. Ostala iza nas još dugo.
„Napravit ću ti juhu. Ova je iz vrećice, al' znaš da je ona k'o infuzija.“ – pravdam se blago što ne kuham pravu juhu.
„De.“ – kaže ona, ni ne pomišljajući da bi mi mogla ovo o pravoj juhi prigovoriti.
„Sutra ćemo bižu.“ – vadim se da ipak znam spremiti nešto domaće.
„Nemoj ti kupovat krompira, ima Zdenkinih tu u cekeru.“
Prolazim pored Zdenkinih krumpira i vidim da na presporoj ploči voda pokušava izbaciti balončiće. U to netko ulazi na vrata. U toj se zgradi ulazi bez kucanja, jasno. To nikad nije ni bila zgrada, nego jedna velika obiteljska kuća. Janja ulazi, donosi šerpicu s geršlom. Zahvaljujemo se, a ona se smije i čudom čudi što joj se na geršlu zahvaljujemo, kao da to nije ručak.
Prebacujem sve te darove iz komšiluka na jedan tanjur i vidim da mi nije poznat. Pitam baku čiji je, a ona kaže da je Ljubičin. Ostavljam Nikolinine peksimete u njemu i stavljam ga pored čajnika tete Ljubice. Kaže da je i ona obilazila, donijela joj malo ručka.
Sjednem i ja pojest tanjur juhe, svog maestralnog specijaliteta iz vrećice. I nešto razmišljam... Ta zgrada ima šačicu stanovnika i svatko od njih ima svoju povijest, svoju priču, svoju prošlost. Svi imaju dane u kojima su mogli biti proglašeni ambasadorima mira i dobrih postupaka, ali i dane kad su sigurno posrtali i cijelim licem uranjali u blato. Ali džaba sve to. Drinu bole leđa. I istog se trenutka ostavlja daljinski, ostavlja se dijete i ostavlja se upaljena ploča da joj se donese makar grumen sira ili čajnik. Moja baka ima punu zgradu životnih prijatelja na koje se doslovno može osloniti kad je bole leđa.
I kako neću vjerovati u ljude? Ja i ti imamo nekoliko stotina prijatelja na fejsu. One prave ipak možemo nabrojati na prste, priznaj. Ali neka. Te što brojiš na prste, taj svoj komšiluk jedne zgrade na brijegu ne daj za svih onih stotina na fejsu. Jer ti su ljudi obitelj koju biraš, svijeća kad nestane struje, sok od zove poklonjen od srca i šaka šećera nedjeljom popodne kad ti se jedu palačinke. Oni su suho zlato, smisao ovog života koji je ponekad tako okrutan i nefer. Čuvaj ih u nekom najtajnijem sefu svoga srca i ne prodaji, ma da ti nebo nude.
Jer čak i kad si stijena koju, kao, nikad ništa ne boli, čak i kad si, kao moja baka, najveća mudrost u metar i šezdeset pet, ipak ti trebaju tvoji Želja, Melanija, Zdenka, Nikolina, Mira, Janja i teta Ljubica koji će ti u svako doba noći i dana doći i ubiti komarca na prozoru, ako ti ne možeš. I trebaš i ti njima.
Pa ćete onda malo sjesti, pričati o nekim starim danima i ujutro u zoru, kad i jest najljepše, popiti kavu i podijeliti peksimete, geršlo i ručak od jučer. Suho zlato, kad ti kažem.
Add comment
Comments