„Shvati to kao matematičke zadatke. Postavi najbliži i najdalji događaj i jednadžbom izračunaj koliko još ukupno ima čekanja.“
Sinoć smo proveli sat i dvadeset minuta na telefonu. Piškilo mi se cijelo vrijeme i nisam još bila oprala zube. Još je jedanaest mjeseci do početka vječnosti. Onako u robi od popodnevne kave kod Nevene legla sam na krevet, izvrnula glavu naopako i pričala s njim dok su mi šiške iritantno škakljale nos. Mobitel se usijao jer je bio na punjenju, a bura se pojačala pa su mi se smrzli zglobovi. Vidjela sam da sam zaboravila očistiti prašinu s onog malog dijela stola u sobi. Vidjela sam da su Barbarine stare papuče iza kauča, a sigurno će ih tražiti uskoro.
Sinoć smo proveli sat i dvadeset minuta na telefonu. Znam jer sam svako malo gledala na one sekunde što se množe. Još su 132 dana do pozdrava dalekom istoku. Rekao mi je da na ovoj slici izgledam kao princeza svoje zemlje. I malo kao Matija Gubec, zbog prsluka. Šutjeli smo vjerojatno sat vremena kad se sve zbroji. Simulirali taj kraj dana u kojem bismo trebali u mraku zaspati u pola razgovora. A ne možemo. On je započeo novi dan, a ja završavam svoj s izvrnutom glavom preko kreveta. Skroz negdje tamo daleko, gdje postoji bura i gdje jesen dođe da se folira.
Sinoć smo proveli sat i dvadeset minuta na telefonu. Legla sam oko dva, a jutros sam morala raditi. Još su 83 dana do zagrljaja u debelim jaknama. Kad sam se pokrila dvjema dekama, nije mi bilo dovoljno. Ustala sam i obukla majicu dugih rukava. Vratila se u krevet i opet osjetila drhtanje. Obula sam čarape i sjetila se kako nikad, dok nisam osjetila zagrebačku zimu, nisam mogla spavati u čarapama. Legla sam, pokrila se i sjetila se kako uz njega i usred najveće mećave mogu gola spavati i još otkriti malo noge s kraja jorgana.
Istjerala sam te dvije suze iz očiju. Još je jedan dan do Zagreba.
„Shvati to kao matematički zadatak,“ rekao mi je.
Pogledam na svoj išarani zid i vidim Ivin potpis i neki prastari datum iz srednje škole. Iva i ja smo matematiku učile samo vikend prije kontrolnog, znaš ono – za dva. Svaki put kad smo radile te dosadne jednadžbe pitale bismo se „Kad će mi ovo u životu trebat'?!“ I eto. Sad moram svoj život da shvatim kao matematički zadatak, a ne znam ga ni postaviti.
„Ako to uradim, hoćeš li ti biti ona zadnja stranica s rješenjima? Nikad mi matematika nije išla.“
„Može.“ – rekao je.
Dolazi zima, dolazi odrasli život. Odbrojavat ćemo sate na poslu, cupkati nogom pod klupom u školi. Vrijeme će nam zujati u ušima kad shvatimo da nismo još ispunili ni stare novogodišnje odluke. Brojevi će nas šamarati po obrazima. Zato nađi nekoga da ti bude stranica s rješenjima. Jer ako ima išta zajebanije od zime, onda je to matematika.
Još je 11 mjeseci do vječnosti. Još su 132 dana do pozdrava istoku. Još su 83 dana do zimskog zagrljaja. Još je 1 dan do Zagreba. Koliko je još čekanja?
Zaboravila sam u kojem se razredu uče jednadžbe s četiri nepoznanice.
Add comment
Comments