Nije se slučajno Valentinovo potrefilo isti tjedan kad i maškare. Svemir pomno planira kako će ti skrenuti pažnju na ljubav. U isti je tjedan strpao prijetvornost i bijeg od svoga lica u utorak, a u nedjelju je smjestio blagdan carstva u kojem samo lice bez šminke prolazi kao temelj za naježene trenutke.
Bila je srijeda. Tumarala sam Zagrebom po kiši i odlučila ipak otkucati voznu kartu u tramvaju. Obratio mi se jedan stariji čiko i pitao da objasnim na koji način funkcionira žuti stroj za karte. Nasmijala sam mu se i za deset sekundi sjeo je prekoputa mene.
Dok se vozim tramvajima uvijek buljim kroz prozor. To je najveći razlog zbog kojem volim imati karte, da se neometano mogu zadubiti u svoje misli. Svugdje okolo bili su plakati s ljudima pod maskama. U svakoj trgovini krofne su bile na akciji. Ponegdje se još mogao vidjeti istrošeni čarobni štapić ili neka druga uspomena na ponoćnu povorku u kojoj su ljudi bili hrabriji, jer su imali druga imena, druge adrese i druge životne priče. Sigurno su u tim zanosima poletjeli kao kad poletiš s bicikla kad naglo zakočiš i jutros padali i budili se oguljenih koljena i laktova.
„Gospodična,“ začula sam jednu stanicu prije nego što sam trebala izaći.
Okrenula sam se, a čiko koji je sjedio prekoputa mene smijao se i svojim nebesko plavim očima razvedrio cijeli tramvaj, dan i tjedan. Nije imao dvije donje jedinice, ali se smijao sve usnama zakačenima za uši i gledao me pogledom tako toplim da sam se i ja nasmijala njemu.
„Dajte uzmite ovu kartu,“ rekao mi je, „nisam znal' da se treba otkucati pa sad imam jednu neiskorištenu.“
„Joj, hvala vam,“ zbunila sam se kao i uvijek kad me dobrota iznenada zapljusne, „ali ostavite je sebi, možda vam zatreba poslije.“
„Ma ne, ne, ja sad odlazim iz Zagreba i neće mi trebati, uzmite si je, slobodno,“ rekao je, a onaj osmijeh nije silazio s lica, a one oči sjajile su kao klikeri na suncu.
Ove godine R. i ja slavimo svoje prvo zajedničko Valentinovo. Do sad smo se nalazili na skajpu, večerali s mačkama i zaboravljali ovaj datum. Ipak, znam da se neće ljutiti kad mu kažem da je ove godine moja mostarska simpatija zagrebački čiko s plavim očima i osmijehom većim od Huma.
Sretno ti Valentinovo. Bilo da si s nekim ili sam. Skini šminku, skini odore nekih drugih svjetova. Budi samo ti. Krnjav, bubuljičav, debel ili mršav, ali nasmijan. Prema sebi najbolji, iskren i pošten, a onda takav i drugome. Ako imaš nekoga, neka tvoja osoba bude ta koja će te namazati kremom na dijelu leđa koji ne možeš dobaviti i zapečatiti to poljupcem. Ako si sam, budi svoje najbolje društvo koje pušta savršenu glazbu i ne pretvara se.
Ne budi maškara u ljubavi. Budi moj čiko velikog osmijeha. Njemu ove godine šaljem šarenu čestitku sa srcima. Jer me podsjeća da postoje ljudi čija dobrota izlazi iz svakog treptaja. Ljudi koji ne nose maske i ne sakrivaju rukama svoje prazne desni. Oni koji iskreno pomisle da svojom kartom nekome mogu uljepšati dan i koji se ne stide podijeliti svoje pozitivne misli s drugima. Oni su bit ljubavi. Oni su čarobni štapić današnjeg vremena. Oni su let bez pada. Onakva kakva jedina vrijedi, ljubav bez maske.
Add comment
Comments