Dedina izlivača

To se uvijek zvalo 'dedina izlivača' jer je moj dedo takvu najviše volio. Doručak koji se zove djetinjstvo. Lučenica koja miriše na selo usred grada. Njih dvoje, okupani suncem i zemljom koja ih je ošamarila i natjerala na brige prije vremena, uvijek su kočili naš bijeg iz dječjih dana. Koračali su teško i probijali su zidove glavama. Ali nikad nas nisu pitali šta ćemo biti kad odrastemo, gdje ćemo živjeti i koliko ćemo zarađivati. Nisu nas tjerali da mislimo o računima, snalaženju i samostalnosti. Razvlačili bi nam krevet da se imamo gdje valjati po cijeli dan i puštali nas da pijemo vodu sa šlaufa. Jeli bismo zajedno tu izlivaču iz tepsije dok je baka još vruću zalijeva i sa svakim zalogajem udisali ljubav kroz smijeh bezbrige.

Znali su oni i nadali se. Da imat ćemo posao, imat ćemo stanove. Bojali su se da rastajat ćemo se s ljudima, upoznavat ćemo život. Nije prošlo ni desetljeće, a mi smo pružali putovnice u one male kućice i slikali krajolike kroz prozore. Slike nismo izrađivali, ostale su nam na virtualnim panoima zakačene, uvele od čekanja da ožive. A njima smo o svemu pričali. Zvali ih na fiksne linije i objašnjavali šta je Internet, brišući masne ruke od uštipaka o stolnjak. Udat ćemo se. Dijelit ćemo pozivnice rođacima i reći ćemo im da su se promijenili. Život, kazat će nam, kao da je život smrtonosna bolest. A kao da nije. Tamo gdje se probudiš da bi što brže preskočio sate do spavanja pa spavaš s jednim otvorenim okom, rođendan je dijagnoza. Kakav bola život, šta je to? Ma jok, mi smo još balavurdija, život se događa tek nekad tamo, pa rekao bi mi dedo da sam o tome trebala znati. A znali su oni i bojali se. Plakat ćemo, bona bako, a to nam niste rekli da dođe s odrastanjem. Možda vam nas je bilo žao, dok smo tako musavi oko usta gledali u vaše bore napijene suzama i mislili da ste vi uvijek bili samo ljubavonoše. "Jedi samo, diple dedino, imat ćeš kad misliti o svemu," rekao bi i zastrugao starom drvenom kašikom po tavi.

Znali su oni i bojali se da shvatit ćemo. Odlaze, a nisu nam rekli da se i to događa. Ostavljaju nas same u kućama, a to nikad tako prije nije bilo. Prave mjesta na svijetu za nas, jer tijesno je ovdje, a oni ne podnose da nama nije dobro. Boluju, a ne govore. Tužni su, a ne plaču. Nemaju srca da nam kažu da ovu tegobu od svijeta sad moramo ponijeti mi, njihovi mali unučići koji još ne znaju zavezati šnjure svojih cipela od ozbiljnosti. A mi ne gledamo, jer ljubavonoše žive zauvijek, kao vile, nikuda ne idu i pravit će izlivaču i našoj djeci. A mi ne kontamo da ćemo jednog dana mi biti ta izborana ruka. Znaju oni i boje se, da ćemo zaboraviti kako se to hoda, ako nas već jednom ne puste iz svojih dlanova.

Mog dede nema već skoro 15 godina. A mi još jedemo njegovu izlivaču za doručke. Baka je i dalje zalijeva lučenicom i ne pita nas šta ćemo biti kad odrastemo. Zna ona. Već smo mi odrasli i ni sami još ne znamo šta smo. Šuti, ipak, ta ona je ljubavonoša. Nije njena zadaća da nas to pita. Za to imamo društvo, naporno i nemilosrdno, koje će nas natjerati da od doručka ustanemo prije nego što zalogaje sažvačemo. Imamo društvo koje će na naše „Moram li odmah?“ odgovoriti sa „Trebalo je jučer.“ Ali ljubavonoše ostaju i ostaje uspomena na njih koji su otišli u nekim noćima i za sobom ostavili otvorena vrata, da ne čujemo lupanje i ne budimo se džaba.

Tih desetak zalučenih zalogaja isječeni su iz stvarnosti i začarani za zauvijek. Mirišu na dedu, bakine ruke, drvenu vitrinu na brijegu, lipe i djetinjstvo. Kakav bola život? Imat ćeš kad misliti o tome, jedi samo. Ostavili su nam čaroliju u tepsijama. Da prije nego što se jednog jutra probudimo s ogromnom bezrazložnom grižnjom savjesti da za nečim kasnimo, udahnemo djetinstvo za doručak. Jer znali su oni i nadali se. Da ćemo kroz taj smrznuti život imati barem po dah da nas ugrije i vrati u dane s njima.