Mama i tata su me navukli na ovaj grad. Od najmanjeg broja cipela šetali su me po ovom kamenu i pokazivali mi šta znači kupanje u zoru i miris borova i soli kad na Biokovu spustiš prozore. U najmanjem broju cipela mene i sestru vodili su na sladolede, pizze i sokiće poslije kupanja. Svako ljeto provodili bismo barem tjedan dana zajedno. Tad se sreća zvala našim smijehom i to joj je ime najljepše stajalo. Uspijevalo nam je i kroz najveće pubertete i kroz najjače buntovanje.
Ovo ljeto mijenjam prezime. Baš slučajno, kako to hoće, na tatin rođendan. U Mostaru majstori pripremaju stan za useljenje. Biram kuhinjsku radnu ploču iz daljine, preko Vajbera. Zato što je sada vrijeme mog ljeta s mamom, tatom i sestrom. Zato što ne mogu ukrasti taj rođendan i pretvoriti ga u svoje mijenjanje prezimena u vlažnom uredu u općini u dva popodne, a da nisam s tatom gledala europsko prvenstvo u dvorištu i kapila nektarinom po majici. Ne mogu, a da nisam s mamom ustala zorom i prehodala cijelu Makarsku, kupila cvijeće i cirlikala se do kuće. Ne mogu, a da Barbari nisam ukrala kupaći i uzela joj zadnji zalogaj krofne.
Mama i tata su me navukli na ovaj grad. Jer je u njemu čarolija. Svugdje drugo morat ću bit odrasla. Samo ovdje, uvijek, njihova tvrdoglava djevojčica. U glavi prestara, u duši tugaljiva, ali njihova djevojčica.
Add comment
Comments