Jučer se jedna žena s napucanim audiJem džipom izderala na mog tatu koji je stajao ispred nje i čekao da vidi hoće li ga spucat u vrata, pa kad je vidio da hoće rekao joj da uspori. Izderala se na njega riječima "Šta se javljate, niste nikad bili u Zagrebu, ni ne znate kako se vozi auto, zbog takvih kao što ste vi mi mrzimo Hercegovce."
Tata joj se samo nasmijao. Nakon toga smo krenuli na Tour de Herc, misija: dijeljenje pozivnica za svatove. Prvo smo svratili u Posušje kod rodice Blaženke koja čuva svoju unuku Emu s kojom sam se karminala po nosu i jela kiki bombone. Ponijeli smo bocu višnje domaće i zatim otišli u Romane u Grude, gdje smo je jedva smetnuli da nam iznosi musaku i pojeli po dva komada bostana. Nakon toga smo se zaustavili u Grljevićima gdje je tetka Iva taman s njive bila legla pa smo je probudili i prozborili par riječi na livadi ispred kuće. Nakon toga u Ankice i Mire, gdje smo jeli pršuta, sira i kolača i u koferu ponijeli gajbu krompira, a u srcu bunar radosti. Prečicom preko Borajne, pored Pogane Vlake odakle je i velebni gradonačelnik velikog grada u kojem svi znaju vozit aVuto i to aVudije, pa pored Lazine, gdje sam se uslikala, prošli smo do Ledinca, s dajidžom Božom, Josipom i djecom smo sjeli tri minute i ostavili pozivnice za ujnu Ljubu i Lidiju koja živi u Beču. Nakon toga smo se spustili na Privalj, gdje smo uhvatili Ines pred vratima kako se igra s djecom na ulici. Smrzli se, jer kažu da je na Privalju uvijek deset stupnjeva hladnije nego kod nas. Već je bilo skoro šest kad smo stigli kod rodice Mice na Uzariće, jeli domaće jabuke i ponijeli kesu kući, oplakali malo za nekim teškim životnim trenucima i ismijali se nekim predivnim. Posljednja je postaja bila u Biogracima, kod Zdenke, Dragana i Ivane, ljudi koji su u mom djetinjstvu bili junaci, vile i čuvari snova. Tamo smo napunili zidove smijehom, prepričavali sve davne dogodovštine i u gepek dodali krompira, luka, krastavaca, paprika, a sve ih je Zdenka ubrala dok je meni Ivanina ljubičica mila pokazivala svoje biciklo i male paunove.
Kući smo se vratili u 10 navečer. Prepričavali smo R. kako nam je teta iz Zagreba započela jutro govoreći nam da smo primitivni. A mi poslije toga obišli sva sela Zapadne Hercegovine i nema tog jezika kojom bih joj mogla objasniti koliko mi je nje, takve jadne i glupe, žao. Kad ne zna šta je miris duhana iz izbe. Kad ne zna šta je smijanje do bezdaha uz miris loze, smilja i domaćeg paradajza. Kad ne zna šta je trčkaranje i igranje u pržini ispred kuće. Kad misli da je sve to primitivno i fuj, da je Zagreb velegrad, a ona viša rasa od nas sviju.
Živjela sam u Zagrebu pet godina i volim taj grad kao svoj. I znam ja da u svim gradovima žive debili, da ih ima i kod nas vamo, i kod vas gore, i tamo lijevo i ondje desno. Jer debili smo, nego šta smo, kad nam je potreba da se vrijeđamo. Debil sam i ja što su mi suze počele frcati iz očiju i što bila sam u stanju zaskočit joj se na glavu kad je izgovorila to odvratno "mrzim".
Al onda sam se sjetila svih svojih zagrepčana koje volim i na koje ne dam. Nadisala se predivnosti u tim krajevima gdje te goli kamen odgaja da voliš svim srcem i šutiš ako nemaš nešto lijepo za reći. Danas odlazim u Čitluk, na Paoču, Služanj, Međugorje i Ograđenik. Da svim tim tatinim i maminim rođacima stisnem ruku i kažem da stvarno ne mogu više pite, uštipaka, lubenice i soka i da kavu rijetko pijem popodne. Da se smijemo i pričamo kako imam tatine oči i čelo, a majkin izraz i kako sam brzo narasla i majke ti mile, već se udajem, a ko da sam jučer bila u pelenama. Da ih osobno pozovem u svatove, a ne preko treće ruke ili telefona. Da hvalim Zagreb i kažem kako su ljudi divni, a da zaboravim na tetu koja je toliko nesretna da to mora iskaljivati na drugima.
I da ne preziremo nikoga.
Ako primitivan znači sjesti na prašnjavu cestu, nenajavljen i neizuven ući u kuću, prstima zahvatiti sira iz mijeha i poljubiti obraze znojne i zemljave, onda sam primitivna. Ali sve mi se nešto čini da to znači biti čovjek i živjeti srcem, a ne parama i materijalnim bezvrijednostima.
Jer primitivni preziru, bez obzira na to gdje su, kako i kakav auto naučili voziti. Nesretni, jadni i beskrajno žaljenja vrijedni, ako im u biće uopće poviruje ta emocija, a gluhi su i slijepi za svaku ljudsku ljepotu. Siromašni i osakaćeni, jer nikad života od takvog života.
Lijepa nek vam je nedjelja, dragi moji. Zaboravite na sve suzonoše. Smijite se i grlite dok vam srca ne zalupaju od radosti.
Add comment
Comments