Ne pitaj je sjeća li te se. Ne sjeća. Zaboravila te kao što se zaboravlja kišobran na izlazu iz kuće i rukavice u autu. Ne pitaj je, ne sjeća se, tamo si negdje u daljini kao stara uspavanka i brojalica iz djetinjstva.
Izlapio si, kao kad u špajzu zaboravljena ostane boca fante, od nekog starog Božića, i ne sjeća te se više. Ostao si ispod godina, kao kad kivi u zdjeli ostane pod jabukama i strune, zaboravljen.
Zaboravila te kao što se zaboravlja miris borova u prvi ljetni dan i tekst recitacije iz vrtića. Zaboravila te kao onaj snijeg dvije i dvanaeste.
Ne pitaj je sjeća li te se, poštedi se te opipljive muke. Kimni glavom iz auta, ta nema potrebe da izlaziš. Kimnut će i ona, zamotati se šalom preko ramena i proći. A ti ćeš se pitati kimne li tako svakome.
Nije svakome, samo onima koje je zaboravila.
„Nemam pojma,“ odgovorit će kad je pitaju tko si, a onda će u glavi izbiflati staru lozinku s MSN-a, šest znamenki tvog broja telefona i ime.
„Stvarno ne znam,“ reći će kad te prešuti kao i sve druge tobože zaboravljene stvari.
Add comment
Comments