Otkad se znamo, Zagreb mi daje velike stvari. Velika putovanja preko pola grada za druženja s ljudima. Velike ljude koji će u mojim očima još više narasti i ostati divovi najljepše mladosti. Velike uspomene za cijeli život.
On ne zna pomalo. Svi koji se s njime druže znaju da na to ne pristaje. Kad smo se upoznali prvo što mi je dao bio je veliki izazov. Betonsko zdanje u Ulici Ivana Lučića 3 i sve njegove prostorije. Prostorije u kojima nikoga nisam poznavala i s kojima nijednu adresu nisam dijelila. Kad sam mu govorila da mi je teško i da ne mogu, smijao mi se i gurao na sljedeće predavanje, kroz prozor mi pokazujući da, iako siv, hladan i toliko veći od mene, ipak vjeruje u mene.
Otkad se znamo, Zagreb mi postavlja najveće izazove. Na upisu, kad sam izgovorila odabrani smjer „anglistika i lingvistika“ nekom čiki u D7, sjećam se kako me pogledao i upitao „Ozbiljno? Je li vam to bio prvi izbor?“ i moje isprepadane oči kako su trepnule u znak potvrđivanja, a on odgovorio „Dobro onda. Sretno. Trebat će vam.“ Zagreb me tada nije puštao na miru, čekao je ispred da se uvjeri da sam ispunila sva obećanja dana sebi. A i njemu.
Odgovarao je sa mnom na pitanja „Lingvistika? Šta je to? Jel' to znači da znaš sve jezike na svijetu? Kako se kaže kuća na bengalskom? KOGNITIVNA lingvistika? Zar to postoji? Jel' to komparativna književnost?“
Sjedio je sa mnom u knjižnici kad sam ispunjavala tablice učeći indoeuropsku lingvistiku i nije mi dao da odustanem.
Pisao je sa mnom seminare i argumentirao što je „kao“ po vrsti riječi.
Analizirali smo zajedno stare reklame LEVI'Sa.
Držao je ankete dok sam ljude ispitivala o prototipnoj kategorizaciji.
I natjerao me da pišem dva diplomska. Sjećam se da mi je rekao da, ako ću se družiti s njim, nema izbjegavanja i nema linije manjeg otpora. Dva ili ništa. Sve ili ništa, rekao je. Tako se on igra.
Otkad se znamo, Zagreb mi daje velike stvari. Pet godina sam ga slušala i prezimljavala s njim u kostimu superjunakinje. Svako ljeto bježala kući, skrivala se od obaveza i svako jutro spavala jedan sat duže.
Rastali smo se nedavno, rekao je da se mora pobrinuti za neke nove, nesigurne i neizgrađene klinke. A jučer smo zajedno nazdravili našem prijateljstvu. Jer dao mi je neke zbilja velike stvari. Dane u kojima sam odrasla i sazrijela. Ljude s kojima sam na milijun novih razina voljela. Faks na kojem sam se izgradila, grad u kojem sam se pomladila. „Ej, nemoj sad da ne dođeš sto godina. Imaš još jedan papirić od mene,“ rekao mi je. Jer jučer mi je dao prvu od dvije najveće stvari koje sam ikad imala - najljepše zvanje lingvistice kao gigantsku potvrdu da znam s riječima.
Add comment
Comments