Gromada

“Sad imam tremu,” rekao mi je kad me vodio do oltara na taj veliki dan. Rekla sam mu da izdrži još malo, da se slučajno ne raskrivi jer ću se onda krivit i ja, a ne znam koliko bi bilo prigodno da na vlastitom vjenčanju plačem i slinim. A naše su suze iste, velike kapi kao kiša usred zime, koje ne klize po obrazima, nego iskaču iz njih kao da će uroniti u onaj asfalt s kojim se sudaraju.

Jedine knjige koje on čita moje su knjige. Bez obzira na to koliko se smrzavao i premorio tog dana na poslu, popodne uvijek ima vremena za svaki moj tekst. On ima tremu veću od mene kad imam neko čitanje. On nema fejzbuk, ali uđe na majkin pa mi napiše poruku i potpiše se šifrom za koju samo nas četvero i znamo. On ne voli pričati na telefon, isto kao ni ja, on ne voli zimu, isto kao ni ja, i nas dvoje stvarno jesmo isti. Dva namćora i dvije gromade, teške za sve osim za one koje volimo. Jer takva je ljubav namćora - velika i gromadasta, teška i neuništiva.

Zbog njegovog smijeha znam kako zvuči sreća. Zbog njegovih očiju znam kako izgledaju snovi. Jer sjaj me u tim očima naučio da su snovi samo udaljena stvarnost. On je naš heroj ulice, onaj koji iz prikrajka osvaja tron svakog kraljevstva, hoda uzdignute glave ponosan na sve što sa sobom nosi i što je ikad bio, s heroinom pod rukom kao najboljom prijateljicom. Zbog njih dvoje znam što znači ljubav. Jer oni se vole jedinstveno. A kad ih pitaš koji je recept za roditeljstvo koje postane prijateljstvo, kažu ti da recepta nema.

Život s tri žene nije nikako mogao biti lak. A on je, eto, uvijek znao. Davao nam svo vrijeme svijeta za spremanje, kupatilo na neograničene periode, strpljenje za svako prosipanje živaca i zagrljaj apsolutno svaki dan. Jer ne postoje recepti i ne postoje pravila, knjige debelih korica u kojima je po koracima objašnjeno kakav otac ili majka trebaš biti. Postoji samo ljubav.

Izdrži još malo, rekla sam mu tiho, i stisnuli smo ruke oboje, došli do oltara nasmijani i hrabri. Ja sam pružila još dva koraka, a on je sjeo u klupu i dvije suze su, kao skakači sa Starog mosta, uronile u onaj mramorni pod, sakrivene od mene. I takav otac ne može imati samo jedan svoj dan, ovaj danas. Njegovi su dani svi dani u kojima se ovako grlimo i smijemo. Jer je uvijek, bez obzira na doslovno sve što postoji na ovom svijetu, bio moj heroj ulice. Gromada koja štiti, supermen koji brani i tata koji voli.