Na sve. Da mi se usred noći sat pomjeri sam od sebe, jer i tehnologija, kao ljudi, kad je previše hvališ poglupi i postane obična grešna stvar, pa se probudim sat kasnije i čudim kako ništa nisam stigla onako kako sam planirala. Da mi pokipi mlijeko i zagori kava na ploči pa dok trčim da je ugasim puknem malim nožnim prstom u otvorenu perilicu i opsujem prvo s reda u glavi i opržim se gaseći ploču na moderne tipke pa i njih opsujem i dok guram prst pod vodu u glavi mi vrisne mama „Margarin! Ne pod vodu, stavi margarin,“ ali prekasno. Naviknem.
I da ustanem a lijeva strana kreveta pospremljena i potkošulja okačena na moju vješalicu, iako sam mu sto puta rekla da ne volim kad to radi, ali jutros mi nešto kao da i ne smeta. Da, kad pođem prati zube sjedeći na kadi kao da sam upravo s nekog kopanja rudnika, a ne sanjanja mora, prispjela, vidim praznu onu posudu u koju slažemo kaladont i dva zuboperača. Da je spakiran noćas, u tri sata ujutro, s četkicom otputovao i češalj i parfem što sam mu za rođendan poklonila i kupka i pidžama. Na sve to naviknem.
Na sve. Da mi dan traje prekratko i da ponekad ne stignem čuti ničiji glas jer u obavezama boravim vjerno i bezizlazno. Da se godišnja doba u jednom jutru izmijenjaju brže nego na onoj ubrzanoj snimci što ih dronovima sad po svijetu snimaju pa mi pokisne košulja sinoć oprana za današnje presvlačenje iz jednog posla u drugi, a ja jedva primijetim. Da ne stignem pisati i da ne stignem još jednom diplomirati. Da će svibanj biti život u koferu, ponekad i zajedničkom, a kišu najavljuju i ljeto je još jednom stalo negdje usput i kasnit će. Da nam dani prečesto prolaze u obećanjima da će se život događati evo dok ovo, samo još dok ono, čim ovo i za sekund nakon što ono prođe.
Pa se probudim prekasno, jer mi o tome odlučuje apdejt na mobitelu, i uspaničim se što se još nije javio. I sjetim se da sam mu rekla noćas, u tri sata ujutro, kad me probudio na poljubac pred polazak, da sam mu rekla da mi se obavezno javi i da slučajno ne zaboravi i da polako vozi i da se čuva i da se javi. Pa onda panično otvaram sve aplikacije na kojima je možda zapela poruka i ova slika svitanja nad Dubrovnikom, umjesto poljupca, poželi mi dobro jutro.
Nakon toga ću ugledati potkošulju na svojoj vješalici, usamljenu četkicu u kupatilu, opržiti prste na šporetu, skloniti pokislu košulju i opet će mi samo jedna misao trčkarati po glavi.
Na sve, stvarno, naviknem na sve.
Osim na rastanke.
Add comment
Comments