Nepravilno djetinjstvo

Djetinjstvo i nije da bude po pravilima. Odrasli je život za toga, kad imaš liste i strelice za da i ne, s posljedicama i uvjetima koje moraš ispuniti. Djetinjstvo je za bezbrižnost, za to da se netko drugi o pravilima brine i pravilima rukuje. Naše je djetinjstvo možda bilo puno svega, ali sigurno nije imalo pravila. Nije imalo moranja i trebanja, imalo je samo četiri srca u kući od ljubavi kroz koju je znalo i puhati i padati, a opet se nikad ništa ne bi uništilo. Ni do dan danas, ništa se nije uništilo.

U takvom je nepravilnom djetinjstvu bilo predivno disati. Pamtim sva naša dijeljenja ljubavi, od zajedničkih šarenih doručaka preko igranja i šaranja zidova do priča za laku noć. Ovo posljednje ostavilo je možda i najviše traga. Mama je imala veliku crvenu knjigu koja je imala tristo šezdeset šest priča za laku noć, a mi smo imale mamu. Svaku večer čitala bi nam po jednu priču. Samo po jednu, jer tako je knjiga tražila, imala je samo po jednu za svaku večer, slatku, malu bajku ili basnu za dvije djevojčice na Đikovini. Razbudila bi nam maštu a uspavala realnost, pustila nas u san otkrivši nam neke svjetove. Imala je samo po jednu, ali svaku je večer čitala, nije preskakala, i ta jedna bila je često prekratka i htjele smo čuti što je bilo dalje. Ali knjiga se zatvarala uz “Sutra ćemo nastaviti…” i lampa se gasila uz poljupce.

Vani se događalo svašta. Možda su se računi gomilali, možda je postojalo nešto što se zove rat ili njegov kraj. Pravila, trebanja i moranja sigurno su postojala. Možda nije bilo posla, možda ga je ponekad bilo previše. Možda su postojala nedostajanja, gorki okusi od izgubljenih prijatelja. Možda je postojalo neznanje, možda su postojala pitanja, možda su postojale sumnje. Sigurno je postojao jedan opako težak život, jedno nedjetinjstvo, za njih možda čak i prisilno, ali to je čekalo. Iza tih drvenih vrata, u kućici od ljubavi, dva su velika srca svaku večer za laku noć ljubila dva mala, dočekivali patuljka Pjeska i njegove priče pred san i umjesto da objašnjavaju šta je to kredit, objašnjavali tko su koza Meketalica i Petrica Kerempuh.

Od čarolije te knjige veća je jedino čarolija kojom smo odrasle do toga da nam zagrljaj nikad nije hladan ni odgođen, da su nam poljupci uvijek zvučni i da nam je svaki proveden trenutak pun smijeha i glasnoće. Da i dan danas ponekad zaspimo uz priče za laku noć, jedna uz drugu, zagrljene i sigurne da smo u tom naručju sigurne.

Jučer sam ispod bora kod mame i tate opet pronašla staru knjigu, zamotanu u novi ukrasni papir. Fali joj prva stranica, ona na kojoj piše godina izdanja, i na rubovima je selotejpom pridržana da korice ostanu na jednom mjestu. Vrijeme je da preseli u novu sobicu. Vrijeme je da s patuljka otpuhnemo prašinu i prodrmamo ga da se probudi i pripremi za nove čarolije. Božić je, vrijeme kad se takve čarolije ostvaruju i kad se postavljaju temelji za najljepša sanjanja. Kad sam je otvorila, iz nje kao da me zapljusnula rijeka emocija, sve kao da je najednom zaživjelo, samo ovaj put s druge strane.

Iza nekih novih drvenih vrata gradit će se kućica od ljubavi. Makar kroz nju puhalo i padalo, znam da ćemo, uz patuljka Pjeska, uvijek moći obraniti malo srce od previše posla, nekih vanjskih ratova, teških pitanja i velikih sumnji. Takvu moć daju poklonjena životna blaga za Božić. Takvu moć daje ljubav.

Jer djetinjstvo i nije da bude po pravilima. Djetinjstvo je da bude za najslađi san i osmijeh bez trebanja. A i odraslost može da bude takva, barem pola sata prije spavanja.