Četiri puta dvanaest stepenica

Kad naučiš napamet, zatvorenih očiju, put do infektivnog odjela bolnice i skupljaš sve pidžame koje imaš u kući, i svoje i njegove, samo da joj budu rukavi dovoljno široki pa da joj braunila ne zapinje, kad naučiš šta je braunila, šta je amoksicilin, da je to isto što i klavocin, šta je antibiotik širokog spektra, šta je urinokultura, kad sve to naučiš, neke stvari prestanu biti važne.

Prestanu biti važne medicinske sestre koje rade u ambulanti kojoj pripada i koje su je, kad je došla s 40 temperaturom, naručile na pregled sutra, bez pitanja doktorice. I onda kad im je rekla da joj samo treba uputnica, da ne može čekati, da ima temperaturu 40 već dva dana i da mora izvaditi nalaze, koje su je ignorirale i rekle da ne može dobiti uputnicu bez pregleda. Kad im je onda rekla, u redu, naručite me za pregled sutra, koje su odgovorile: “E sad ne može sutra, nego prekosutra.” Sve to prestane biti važno, jer zahvaljujući nekim drugim ljudima i spletu okolnosti ipak uspije izvaditi nalaze i bude smještena u bolnicu istu večer s mišlju da bi, da je čekala do prekosutra, možda završila na dijalizi.

Prestane biti važna bljutava kuhana raštika u bolnici koju donesu za ručak dva dana zaredom. Voda s iskuhanim čarapama možda je bolji opis tog ručka, ali to prestane biti važno. Važan je ujko koji prvi dan donese voća i soka. Važna je Cica koja svaki dan pita hoće li spremiti biže, kajmaka i sira. Važna je gospođa Zdenka koja donese mladog sira i domaćeg kruha, jer zna da je to dobro šećerašima. Važna je baka koja joj šalje knedle i druga baka koja joj šalje kljukušu.

Prestane biti važan posao, a važan bude samo krcat mobitel poruka i propuštenih poziva iz cijele firme, od onih koji sada sjede s njom u uredu do onih koji su sjedili prije deset godina pa i onih koji nisu sjedili nikad i uopće ne rade s njom. Postanu važni samo Mirna, koja svaki dan šalje poruke kojima se naglas smije pa ove sestre misle - kako se netko s tako lošim nalazima može tako glasno smijati, Tihana koja prije doktora prepozna od čega je koja nuspojava, Lana, Ljubica, Rada, Vesna, Nada, Ornela, Sanja, Goga, Marija, Blaža, Matea, Zdenka, Goca, Kaja, Ivica, Jadranko, Iva, cijeli Ledinac, Grljevići, rođaci do trećeg koljena, zaove, jetrve, nećaci. Postanu važni moji prijatelji koji svaki dan provjeravaju kako je, Marija i Iva kojima pošaljem svaki i najmanji detalj, kad se prepadnem da me smire, kad ne razumijem da mi objasne.

Prestanu biti važne nacionalnosti, a postane važan čika Ale kojeg ja ne znam, osim iz priče da je prije rata na malonogometnom turniru u Zagrebu povikao “Faljen Isus i Marija, pozdravlja vas Fetić Alija!” i koji plače na telefon kad sazna da je u bolnici pa od jecaja jedva govori.

Prestane biti važno što bolnica nema lijekova pa ih sebi kupuješ sam, a važan bude razgovor s tetom Brankom na krevetu do njezinog, plakanje na kišni dan i cerekanje na sunčan. Povezivanje odakle se znaju i otkrivanje da su sjedile skupa na roditeljskim sastancima u Prvoj osnovnoj.

Kad naučiš da je na putu do sobe broj osam infektivnog odjela bolnice točno četiri puta dvanaest stepenica, kad naučiš šta se dogodi kad se ošteti mikroflora, kad naučiš kuda se autom dolazi do radiologije i gdje smiješ, a gdje ne bi trebao parkirati, kad naučiš šta je probiotik, šta je CRP i koliki je kad je normalan, kad ti je najbolja vijest ona da su leukociti opali i da se više ne trese od temperature, sunce kroz stare rolete, manji podočnjaci, napokon iskren osmijeh i ono “Danas sam stvarno dobro” - to postane važno.

Postanemo važni nas troje zagrljeni na infektivnom odjelu bolnice, pokisli i otrnulih zuba od truda da se nijedno ne raskrivi prvo.

Postane važan on, jedna polovina gigantske ljubavi koja sama diše samo preplitko, koji u autu kaže “Ko će sad bez nje spavat?”

Postane važna mlada crnokosa doktorica koja nas svaki put dočeka s osmijehom veličine Huma pa nas smiri i kaže da je ona junak, malo tvrdokoran za antibiotike, ali junak koji će biti dobro.

Postane važna grupa na vocapu u kojoj je s nas tri sad i tata koji je do neki dan imao mobitel na tipke, a sad je naučio šta je mobilni internet i kako se stavi smajlić s bolničkom maskicom preko usta, jer takve nosimo kad je panika na odjelu. I njezina glasovna poruka u šest ujutro kad kaže da je noć prošla dobro.

Kad naučiš put do bilo kojeg odjela u bilo kojoj bolnici, naučiš isto da o životu pojma nemaš. I neke stvari prestanu biti važne. I grizeš se što ti je taj put trebao da to shvatiš. I tužan si zbog toga što si bio tužan radi gluposti, što si prosipao živce i zdravlje radi gluposti. Ali ono što ostane važno, oni koji ostanu važni, liječe kao najbolje i isprve pogođen antibiotik. I shvatiš da moraš, ali baš, baš moraš, početi život shvaćati ozbiljno. Sreću veličati kako i zaslužuje. Sve planirati uz ‘akobogda’. Ne sutra, ne prekosutra, nego odmah. Za to, srećom, ne treba uputnica.