Tužno je samo ono što je i ujutro tužno

Ako ti pred san tjeskoba ogladni pa te počne ugrizati oko srca, onako za sat po sat cijelog proteklog dana, ti zatvori oči i probaj preko svakog sata preći prstima.

I preko toga što ti se plakalo nad nekim neizgovorenim riječima, a nad onim izgovorenim još malo više.

I preko toga što se teško nosiš s rastancima, pa ti sad i najmanji izgleda strašno kao babaroga, utjera ti led u tabane i fijukne ga iz vodenog pištolja tebi uz kralježnicu.

Pređi prstima preko onoga što te gricka jer na neka svoja pitanja nisi dobila odgovor. I što opet nisi uspjela u nečemu u čemu već dugo obećavaš svima da ćeš uspjeti. Završila fakultet. Dobila bolji posao. Pronašla onog pravog.

I preko toga što ti se malo plakalo kad si vidjela staricu kako prelazi cestu i ne zna dobro izračunati kovanice za kruh. Ili što si ostala postrani, izdvojena iz društva, nesvrstana u grupu.

I preko toga što ti tijelo nije kakvo govore da mora biti.
I preko toga što nemaš ono što govore da moraš imati.
I preko toga što si neshvaćena.
Što si ostala, a svi odoše.
Što si otišla, a svi ostadoše.
Što si sama i tako bi da ostane.
Što si sama, a ne bi više bila.

Preko svakog sata koji te pomalo davio tog dana pređi prstima i oslobodi se. Tuga je lakša kad je prava, ali je teška ona što se u tugu maskira. Ponesi sve to kroz noć, kroz san, i ujutro ćeš znati što ćeš. Kofol tuge zaspu zauvijek i ujutro se ne bude. Samo one prave ostanu.

Ne tjeraj ih od sebe, sutra će daviti još jače. Pređi prstima preko svega što se tugom predstavlja i zapamti.

Prave se tuge ne trebaš stidjeti. Ali tužno je samo ono što je i ujutro tužno.