Bakine kokice

Na trpezarijskom stolu kod moje bake na Đikovini uvijek si mogao vidjeti zdjelu. Stajala je na sredini drvenog stola čija je ploča bila prekrivena staklom koje je pridržavalo čipkani i savršeno uštirkani bijeli stolnjak da ne klizne. To je staklo uvijek bilo čisto i uvijek se čistilo isključivo rakijom. Ponekad i nekoliko puta dnevno, jer je u njegovom središtu uvijek stajala zdjela, obična staklena zdjela.

Ovisno o godišnjem dobu i sezoni zdjela je udomljavala različite proizvode. S početkom jeseni u njoj je stajao izrnjen šipak ili oguljena mandarina. Kod moje bake na Đikovini voće nije bilo za ukras. Ono se jelo i svi su ga jeli, kako bismo ulazili u tu kuću kroz koju se uvijek prolazilo i u koju se uvijek svraćalo, rukama bismo zaronili u ona zrna šipka ili bismo leteći ubacili krišku mandarine u usta. Ljeti su u zdjeli stajale smokve, dvije tri oguljene naslonjene na još nekoliko njih neoguljenih, kako kome drago da ih pojede. U kasniju jesen suhe smokve i orasi. Bez ljuske, savršeno oljušteni, tako da jezgra zadrži onaj oblik mozga. “Jabuke su dosadno voće,” reći će vam moj tata, a kako i ne bi kad je odrastao u kući sa zdjelom na sredini stola u kojoj su uvijek bile poslastice protiv kojih jabuka nema šanse.

Postojali su periodi godine kada u vrtu nije bilo plodova, ali staklena zdjela na sredini stola ipak nije bila prazna. U tim danima u njoj je stajala jedna grickalica koja nikada poslije i nigdje više nije imala takav okus. Koja se, usput, nikada poslije i nigdje više nije nazvala grickalicom. U danima kada je bila prejaka zima i periodu koji bi prethodio božićnim šapama, baka je u zdjeli u trpezariji držala kokice.

Pitala sam je jednom da mi pokaže kako to ona pravi te kokice i povela me u kuhinju pa objasnila proces. Najprije uljem prekriješ dno šerpe, zatim uspeš kukuruz kokičar toliko da prekrije to isto dno, poklopiš i pričekaš zvuk pucanja kokičara. Tada je slijedio ključni dio - kada kukuruz počne pucati, moraš uzeti krpu i stisnuti poklopac pa brzim pokretima trljati šerpu o ploču.

Postoji jedna anegdota vezana uz djetinjstvo rođaka koji su živjeli ispod nas dobar dio života. Kad se moja mama udala, bila je poznata u kući po tome što je kod sebe uvijek imala žvake. Svaki dan bi je moja rodica na stepenicama čekala da dođe s posla i pitala “Strina, strina, imaš li možda dvije žvake?” misleći na jednu za sebe i jednu za brata. I tako je to trajalo, svaki dan, ona bi je čekala, mama bi joj davala dvije žvake, jednu za nju, jednu za brata. Jednog dana rodica je bila bolesna i nije mogla sačekati mamu na stepenicama pa je poslala mlađeg brata. Malo sporijim glasom, ali na točnoj poziciji, upitao je “Strina, strina, imaš li dvije žvake?” a mama je, vidjevši da to radi po zadatku, upitala iz zabave “A što će ti dvije?” na što je on odgovorio “Nemam pojma.”

Nemam ni ja pojma zašto je potrebno šerpu trljati o ploču šporeta, ali baki sam slijepo vjerovala kada je u pitanju bila izrada kokica. Neki sam dan pred gledanje serije ponavljala dobro uvježbanu proceduru - sipala ulje tako da prekrije dno, zatim kukuruz kokičar isto tako. Šporet u mom stanu ravna je ploča, dok je onaj njezin bio (i dan danas je) s pločama izdignutih od površine. Dok sam s krpom preko poklopca strugala po ravnoj ploči pitala sam se funkcionira li ovaj trik uopće na suvremenim šporetima ili je čarolija djelovala samo na onim starinskim?

Tako je malo kuća u koje se ulazi bez kucanja, tako je malo stolova na kojima držimo oguljeno voće spremno za šaku koja će ga prenijeti do usta. Nisam sigurna u kojem se dijelu puta to izgubilo. I dalje moja stara duša čezne za sijelima, trenutkom kada nasumično baneš kod nekoga u pidžami i gledate Eurosong ili sapunicu, ili samo pričate, na kauču, o svemu i o ničemu.

Sjećam se da je jednom baka zaboravila poklopac, a one kokice iskakale su iz šerpe i letjele po cijeloj trpezariji. Kad bih mogla opisati djetinjstvo, možda bi to bila upravo ta scena. Lov kokica u letu i kupljenje istih po podu stare kuće u kojoj ću prodisati, prohodati, prosanjati.

Možda je čarolija života u nezaključanim vratima i punim zdjelama na stolu. Možda je u vjerovanju i dvjema žvakama na stepenicama. A možda je u struganju šerpe za kokice po ravnoj ploči šporeta, jer i kao odrastao bezupitno vjeruješ bakinom receptu. Volim vjerovati da kad odrasteš shvatiš jedno. Neke se stvari ne mogu objasniti, a neke doista i ne moraju.